O BLAŽENOM MIHAELU SOPOĆKU

---

«U životu nisam mnogo toga uspio. Jedno jesam, nikad nisam izgubio pouzdanje u Božje Milosrđe.» ⸻

Kad je postao svećenik bio je najprije župni vikar ali nije imao mnogo posla, iako je u sjemeništu bio navikao da uvijek nešto rade da se angažiraju, taj stari svećenik koji je bio njegov župnik navikao je na drugi način rada više pasivniji. Njemu je bilo jako teško (piše u svom dnevniku) borio se sa kušnjama koje su mu tamo dolazile, sjetio se kako je Isus primio kalež koji mu je «dao Otac».

Na kraju je odlučio preči u akciju tako da je forsirao mnoge inicijative kao: katehiziranje mladeži, stvorio je župnu biblioteku, vodio tečajeve pjevanja i župni zbor, počeo je vjeronauk koji je dozvoljavao da djeca i odrasli pristupe sakramentima na odgovorniji i zreliji način. Interesirao se duhovnim životom svojih župljana i čak je imao neki utjecaj na njih (pomogao se pomiriti nekim susjedima i par parova koji su živjeli bez sakramenata pomogao je da se vežu sakramentalno u Crkvi). Što mu je davalo toliku snagu i želju da to radi? On sam na diskretan način piše o tome u svom dnevniku:»Imao sam druga koji mi je davao sve, mijenjao je moju žalost u radost, razočaranje u volju za radom zamijenio. On mi je rekao što treba da činim, što da radim, podsjetio me na malene koje je nazivao svojom mlađom braćom i koje ja najviše volio.

U toku dvije godine koje je tamo proveo osnovao je preko 30 škola u kojima se učilo preko 1000 djece. Škole su se nalazile u  privatnim kućama i imali su po dva ili tri razreda koja su imala od 40 do 60 učenika. Pošto je nedostajalo učitelja organizirao je tečajeve za buduće učitelje i također tečajeve za odrasle koji su bili nepismeni.

– Jako dugo je bio i vojni kapelan. U međuvremenu je i studirao i postao doktorom teologije.

– U 1922 postao je duhovni otac u sjemeništu u Vilnu, na početku nije htio to prihvatiti jer je smatrao da nije dostojan toga, ali na kraju morao je prihvatiti jer biskup insistirao.

– 1933 upoznao je sestru Faustinu koja mu je odmah rekla da ga pozna od davna i da treba da bude njezin duhovnik i da glasi svijetu o Božjem milosrđu, ona u svom dnevniku govori ovako o njemu:» Došao je tjedan kad sam se trebala ispovijedati i na moju radost vidjela sam svećenika kojeg sam znala još prije nego li je došao do Vilna. Vidjela sam ga u viđenju, onda sam čula u duši te riječi: Evo mog vjernog sluge, on će ti pomoći ispuniti Moju volju ovdje na zemlji.». Ne vjeruje tome što s. Faustina mu govori i tako ju šalje na psihijatričke preglede. Naređuje joj da piše dnevnik  i da njemu govori samo o grijesima na ispovijedi. Radoznao plača slikara E. Kazimirovskog da naslika sliku Milosrdnog Isusa tako kako ga je ona vidjela. Od onda M. Sopoćko cijelim srcem je u realiziranju djela Milosrđa  tj. u studiranje i pokušavanje objasniti na teološki način da treba da bude blagdan Božjeg Milosrđa, krunica itd. Piše do raznih biskupa ali ne nalazi razumijevanja. Napisao je traktat « De Misericordia Dei deque eiusdem festo instituendo. Tractatus dogmaticus ac liturgicus». Slao je to svoje djelo do svih katoličkih vlasti na cijelom svijetu. (to djelo pomagala mu je napisati jedna od naših prvih majki I. Osinska jer je bila jako dobra u latinskom jeziku, onda još kao studentica). Traktat dospio je i do Svetog Oca Pia XII. koji je preko nekih izvora informirao abp. Jalbzikovskog da ako se obrati svetoj stolici sa molbom za širenje kulta Božjeg Milosrđa u njegovoj nadbiskupiji, on bi dao svoju potporu, ali nadbiskup nikad nije iskoristio tu priliku.

– U 1939 Njemci napali su Poljsku, on u tom trenutku vidio je potrebu još veću da govori o Božjem Milosrđu i tako putovao je po okolici Vilna i u Crkvama, privatnim kućama, u sastancima katoličke inteligencije i svima govorio o tome.