TEKSTOVI IZ KNJIGA
PROČITALI SMO ZA VAS
"U mnoštvu poziva koje nam život upućuje postoji jedan jedinstveni Božji poziv. On nalazi svoj najpotpuniji i najblistaviji oblik u otajstvu Krista."
Iz knjige “Križni put” Josepha Ratzingera
Ni ljudi koji urlaju tražeći Isusovu smrt nisu čudovišta. Mnogi će od njih na Pedesetnicu, osjetiti “probodena srca” (Dj 2,37) kada čuju Petra: “Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima… po rukama bezakonika razapeste i pogubiste.” Ali toga su trenutka pod utjecajem mase. Viču jer viče drugi i kako viču drugi. I tako, kukavičluk, malodušnost i strah od diktata vladajućega mišljenja zgazili su pravdu. Tih glas savjesti ugušila je vika mase. Neodlučnost i ljudski obzir osnažuju zlo.
Koliko su puta znakovi vlasti moćnika ovoga svijeta u stvari poruga istini, pravdi i ljudskome dostojanstvu! Koliko li su puta njihove geste i velike riječi samo napuhane laži i sami su na sramotu zadaći koja im je povjerena, a to je služenje općemu dobru. Isus, ismijan i trnjem okrunjen, zaista je pravi kralj. Njegovo je žezlo pravednost (usp. Ps 45,7). Cijena pravednosti je trpljenje na ovome svijetu; on, pravi kralj, ne kraljuje u moći, nego ljubavlju koja trpi za nas i s nama. On nosi križ, naš križ, teret svih ljudi, teret svijeta. Tako ide pred nama i pokazuje nam kako pronaći put istinskoga života.
U Isusovu padu pod križem vidljiv je cijeli njegov put: svojevoljno poniženje da bi nas podigao iz našega ponosa. Istodobno izranja i narav našega ponosa: oholost kojom se želimo odvojiti od Boga ne tražeći ništa osim nas samih, držeći kako nismo potrebni vječne ljubavi, nego hoćemo sami uobličiti svoj život. U ovoj pobuni protiv istine, u želji da postanemo sami svojim bogom, svojim stvoriteljima i sucima, strovaljujemo se i završavamo u samouništenju. Isusovo poniženje nadilazi našu oholost: on nas svojim podiženjem podiže. Dopustimo mu da nas podigne. Oslobodimo se samodostatnosti i lažne autonomije i pustimo da nas on, poniženi, pouči naći pravu veličinu u poniznosti i okretanju k Bogu i potlačenoj braći.
Za njegova javnoga života držala se po strani, ostavljajući prostor rođenju nove Isusove obitelji, obitelji njegovih učenika. Morala je čuti riječi: “Tko su majka moja i braća moja? (Mt 12,48)… Rečeno joj je: “Evo začet će sina … bit će velik (Lk 1,36)… A malo zatim je iz usta starca Šimuna čula riječ: “I tebi će samoj mač probosti dušu” (Lk 2,35). Sada se sve to ostvaruje. U svome je srcu sačuvala anđelovu riječ s kojom je sve započelo: “Ne boj se, Marijo” (Lk 1,30). Učenici su pobjegli, ona ne bježi. Ostaje, hrabrošću majke, vjernošću majke, dobrotom majke, i svojom vjerom ustraje u tami: “Blažena ti što povjerova” (Lk 1,45).
Pred sliku Milosrdnog Isusa!
Prateći Isusa i dijeleći s njim težinu križa Cirenac je shvatio da je bila milost ići s Razapetim i pomoći mu. Otajstvo nijemoga patnika Isusa dirnulo ga je u srce. Isus, čija je božanska ljubav mogla i može otkupiti cijelo čovječanstvo, ipak hoće da sudjelujemo u nošenju njegova križa i dopunimo ono što nedostaje mukama njegovim (Kol 1,24). Svaki put kada dragovoljno pođemo ususret patniku, progonjenome ili nemoćniku, sudjelujući u njegovoj patnji pomažemo Isusu nositi križ. I tako postižemo vlastito spasenje i pomažemo spasenju svijeta.
“Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene” (Ps 27, 8-9). Veronika – Berenika, u grčkoj tradiciji – utjelovljuje onaj vez želje starozavjetnih pobožnika sa svim vjernicima da vide lice Božje… U početku Veronika vidi samo izmučeno i ispaćeno lice. Ali taj čin ljubavi utiskuje u njezino srce pravu Isusovu sliku: u Licu čovjeka, izranjenu i okrvavljenu, vidi Lice Božje i njegovu dobrotu koja nas prati i u najdubljoj boli. Samo srcem možemo vidjeti Isusa. Samo nam ljubav otvara oči i čisti nas. Samo nam ljubav daje prepoznati Boga koji je sama ljubav.
U svojoj Prvoj poslanici sveti Ivan govori o trostruku ljudskome padu: požudi tijela, požudi očiju i oholosti života. Tako on, pred neredima svojega vremena, sa svim pretjeranostima i nastranostima, tumači pad čovjeka i čovječanstva. Možemo, međutim, razmišljati i o novijoj povijesti kako je kršćanski svijet, odvojivši se od vjere, napustio Gospodina: velike ideologije, kao omalovažavanje čovjeka koji ne vjeruje više ni u što i koji se jednostavno prepušta, stvorile su novo poganstvo, još gore poganstvo koje, želeći ukloniti Boga, završava uklanjanjem čovjeka. I tako čovjek leži u prahu. Gospodin, noseći ovaj teret, pada i pada, da bi došao k nama; gleda nas kako bi nam probudio srce; pada da bi nas podigao.
Ne koristi riječima i osjećajima oplakivati patnje ovoga svijeta, nastavljajući živjeti kao prije. Zbog toga nas Gospodin upozorava na opasnost u kojoj se nalazimo. Ukazuje nam na težinu grijeha i ozbiljnost suda. Nismo li, možda, unatoč svim riječima osude zloće i patnje nedužnih, previše skloni banalizirati otajstvo zla? Ne uzimamo li, možda, od slike Boga i Isusa, samo slatku i prijaznu stranu, mirno brišući sud? Ma kako Bog može praviti dramu od naše slabosti? – mislimo! Pa samo smo ljudi! Ipak, gledajući patnje Sina uočavamo svu ozbiljnost grijeha, vidimo kako mora biti nadoknađen sve do kraja da bi bio nadiđen. Ne može se i dalje banalizirati zlo pred likom trpećeg Gospodina. I nama on veli: Ne plačite nada mnom, nego nad sobom… jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?
Što nam govori Isusov treći pad pod težinom križa?… Zar ne moramo misliti i o tome koliko Krist mora trpjeti u samoj Crkvi? Koliko li se puta pogrđuje sveti sakrament njegove prisutnosti ispraznošću i zloćom srca? Koliko puta slavimo mi sami, i ne vodeći računa o njemu!… Koliko li prljavštine u Crkvi, i to baš među onima koji bi, u svećeništvu, trebali potpuno pripadati njemu! Koliko oholosti, koliko samodostatnosti! Kako malo poštovanja prema sakramentu pomirenja u kojemu nas on čeka da nas podigne iz naših padova! Sve je to prisutno u njegovoj muci! Izdaja učenika, nedostojno primanje njegova Tijela i Krvi sigurno je najveća Otkupiteljeva bol koja mu probija srce. Ne preostaje nam drugo doli, iz dna duše, zavapiti: Kyrie, eleison – Gospodine, spasi nas (usp. Mt, 8,25).
Odjeća ukazuje na čovjekovo mjesto u zajednici, na društveni položaj, čini da je netko. Javno ga svući znači da Isus više nije nitko, da je odbačen, prezren od svih. Trenutak svlačenja podsjeća nas i na izgon iz raja: Božji sjaj je u čovjeku izblijedio i sada je tu izložen, ogoljen, postiđen. Isus, na taj način, još jednom preuzima situaciju paloga čovjeka. Svučeni Isus podsjeća nas da smo svi izgubili “prvu odjeću”, to jest sjaj Božji.
Zaustavimo se pred ovom slikom boli, pred patničkim Sinom Božjim. Pogledajmo u njega u trenucima preuzetosti i ugode tako da naučimo poštovati granice i prepoznati površnost svih dobara koja su samo materijalna. Pogledajmo u njega u dane nesreće i tjeskobe da bismo prepoznali kako smo baš tada blizu Bogu. Pokušajmo prepoznati njegovo lice u onima koje smo skloni prezirati.
Sada se posve ostvarilo poslanje ljubavi, ostvarilo se sebedarje, i baš tako sada je on očitovanje pravoga Boga, Boga koji je ljubav. Sada znamo tko je Bog! Sada znamo što je pravo kraljevanje. Isus moli Psalam 22 koji započinje riječima: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Ps 22,2). Na sebe prima cijeli patnički Izrael, sve trpeće čovječanstvo, dramu Božje skrivenosti, te čini da se Bog očituje baš tamo gdje izgleda da je posvema pobijeđen i odsutan. Isusov križ je kozmički događaj. Svijet upada u tamu kada Sin Božji umire. Zemlja se trese. Uz križ se rađa Crkva pogana. Rimski stotnik priznaje, shvaća da je Isus Sin Božji. On s križa pobjeđuje, uvijek nanovo.
Sada, kada je sve dovršeno, vidi se da, unatoč pomutnji srdaca unatoč snazi mržnje i kukavičluku nije ostao sam. Vjerni su tu. Pod križem je Marija, njegova Majka, sestra njegove Majke, Marija, Marija iz Magdale i ljubljeni učenik. Dolazi čak i bogataš, Josip iz Arimateje: bogataš koji nalazi način na koji će proći kroz iglene uši, jer ga je Bog obdario milošću. Pokapa Isusa u svoj netaknuti grob, u vrtu: tamo gdje je Isus pokopan groblje se preobražava u vrt, u vrt iz kojega je istjeran Adam kada se odvojio od punine života, od svojega Stvoritelja. Grob u vrtu nam javlja kako vlast smrti dolazi kraju. Dolazi i član Velikoga vijeća, Nikodem, kojemu je Isus navijestio preporođenje iz vode i Duha. I u Velikome vijeću, koje ga je osudilo na smrt, ima netko tko vjeruje, tko poznaje i prepoznaje Isusa nakon smrti. Nad časom teške tuge, velika zamračenja i očaja, sja otajstveno svjetlo nade. Skriveni Bog ipak ostaje živi i bliži Bog. Gospodin ipak ostaje Gospodin i naš Spasitelj, i u noći smrti.
U trenutku skidanja s križa počinje se ostvarivati Isusova riječ: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Isus je zrno koje umire. Iz umrloga pšeničnog zrna započinje umnažanje kruha koje traje sve do konca svijeta: on je kruh života, sposoban u preobilnoj mjeri utažiti glad čitava čovječanstva i podariti mu živodajnu hranu: vječnu Božju Riječ, koja je postala tijelom i kruhom, za nas, po križu i uskrsnuću. U Isusovu polaganju u grob odsjeva otajstvo euharistije.
Iz knjige “Pozvani na život”: o. Jacques Philippe
Čovjek se ne može ostvariti samo po svojim projektima. Imati projekte i koristiti se svojom inteligencijom i energijom za njihovo ostvarivanje opravdano je, čak i nužno. Meni se ipak čini da je to nedostatno i da u slučaju neuspjeha može dovesti do velikih razočaranja. Razrada i ostvarivanje projekata moraju svakako biti praćeni jednim drugim životnim stavom koji je u konačnici odlučujući i mnogo plodniji: to je osluškivanje diskretnih, tajanstvenih poziva koji nam neprekidno dolaze tijekom cijeloga života. Bolje je slušati i biti raspoloživ, nego stvarati raznorazne predodžbe i planove.
U mnoštvu poziva koje nam život upućuje postoji jedan jedinstveni Božji poziv. On nalazi svoj najpotpuniji i najblistaviji oblik u otajstvu Krista. Ako ga čovjek primIjeti i na njega odgovori, nalazi povlašten put ostvarenja svoje ljudskosti te otkrIva istinsku sreću, sreću koja će se u potpunosti ostvariti u slavi budućega svijeta.
Poziv se može ticati nekoga životnog izbora i može postati zvanje u klasičnom smislu (posvećeni život, bračni život, neko određeno poslanje u Crkvi ili u društvu). Pozivi koje nam Bog upućuje odnose se ipak vrlo često na malene stvari iz svakodnevnoga života: nekomu ili nešto oprostiti, imati povjerenja u nekoj teškoj situaciji, učiniti neku uslugu osobi koju smo susreli na svome životnom putu, naći vremena za trenutak molitve… Od velike je važnosti prepoznati te pozive i na njih odgovoriti jer nam, iako se tiču naizgled malenih stvari, otvaraju put na kojemu možemo naći izvanredno bogat i obilat život, bogatiji i obilatiji nego što mislimo. Svaki odgovor na Božji poziv, pa makar bilo i nešto posve malo, daje nam više života, više snage, novo ohrabrenje, jer se Bog daje onomu tko se otvori njegovim pozivima.
Farizejima koji se sablažnjavaju vidjevši Isusa kako jede s carinicima i grješnicima, on u Evanđelju odgovara: ‘Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike'( Lk 5,31). Ova rečenica izražava beskrajno milosrđe Boga koji čovjeka ne zove zbog njegovih zasluga, nego iz čiste dobrote, Boga koji ne želi da čovjek ostane zatočenik svoje prošlosti. Neovisno o tome koliko je čovjek zalutao, Bog mu uvijek nudi budućnost. Ovaj tekst ima još jedan cilj: objasniti nam da najučinkovitije sredstvo za izlaženje iz grijeha i bijede nisu ni osjećaj krivnje ni samosažaljenje, nego otvaranje Božjim pozivima koji nam dolaze danas, bez obzira na naše stanje. Pozvan je čak i onaj koji je najdublje ogreznuo u zlo, i tako mu se otvara put spasenja.
…nadodajmo da treba shvatiti da budućnost koju nam otvaraju Božji pozivi nije uvijek dugoročna, nije uvijek reflektorsko svjetlo koje bi našemu životu dalo dalekosežno usmjerenje. Katkada nam se nudi koračić “samo za današnji dan” (kako kaže sveta Terezija iz Lisieuxa), nešto što se tiče samo današnjega dana, no to je dostatno da bi čovjek živio i napredovao iz dana u dan, da bi našao smisao svojega života i ustrajao sve dok mu ne bude darovana milost nekih širih perspektiva. Rekao bih čak da nam je bolje ne poznavati budućnost, nego ju otkrivati postupno, kada postane sadašnjost. Često vjerujemo kako bismo bili sigurniji kada bismo imali vlast nad budućnošću. Istina je suprotna: sigurniji smo i mirniji kada živimo s povjerenjem u Boga korak po korak, predajući mu svoju budućnost, ne pokušavajući ju otkriti niti nad njome imati vlasti.
U današnjem svijetu postoji snažna težnja za samoostvarenjem, za osobnim razvojem, za procvatom svih svojih mogućnosti, a nude nam se i bezbrojne tehnike za postizanje istoga. U knjižarama nailazimo na police prepune knjiga na tu temu, a među njima se nađe svega i svačega. U toj čežnji ima nečega opravdanog, ali ju nije uvijek lako uskladiti s jezikom evanđelja koje, čini se, propovijeda nešto sasvim drugo, naime odricanje i samoprijegor. Ako smo vjernici, ne možemo zanemariti ove Isusove riječi: ‘Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.’ (Mk 8, 35-36)
Ne možemo zapostaviti ni ovu rečenicu Terezije iz Lisieuxa: ‘Kada bismo znali što sve dobivamo kada se odričemo sebe!’ U tome ima istine koju bismo trebali shvatiti i uključiti u svaki istinski duhovni hod.
Kada u misli i srce s vjerom primamo riječi Svetoga pisma, na tajanstven nam je način darovana Božja prisutnost jer Bog stanuje u svojoj Riječi. Mi nismo uvijek takvi; vrlo rijetko u punini nastanjujemo riječi koje izgovaramo. One su katkada površne, čak i lažljive. Kad nekome kažem: “volim te”, mogu stanovati u toj riječi, moju joj dati svu težinu svoje slobode, angažmana i vjernosti, no ta ista riječ može biti i laž, i zapravo značiti: “prohtjelo mi se iskoristiti te na trenutak”. Bog je istina, on potpuno stanuje u svakoj svojoj riječi i daje se u potpunosti. U srce primiti Riječ znači, dakle, primiti Božju prisutnost, primiti iskrenu i istinsku ljubav kojom nas ljubi.
Od životne je važnosti da se u borbama oslonimo na Sveto pismo. U apostolskoj pobudnici Novo Millenio Ineunte u kojoj Crkvi nudi svoj program za treće tisućljeće, papa Ivan Pavao II. kaže da je kršćanin koji ne moli u opasnosti. Na sličan način rekao bih da je u opasnosti kršćanin koji redovito ne čita riječ Božju. To je pitanje života i smrti: ” Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz usta Jahvinih”(Pnz 8,3). Vladajući mentalitet i jezik kojim govore mediji unose takvu pomutnju, a mi smo tako slabi, pa se ne bismo smjeli odreći svjetla i snage koji nam dolaze iz Biblije.
Treba, osim toga, znati da se spasenje nužno ne sastoji u tome da znamo odgovore na sva ta pitanja. Spasenje, cijeli naš životni put, često se sastoji u tome da imamo hrabrosti neka možda i opravdana pitanja ostaviti bez odgovora (što je uvijek bolno) i postaviti se na drugu razinu, odnosno postaviti pitanje: Na kraju krajeva, što u svemu tome Bog od mene očekuje?
Prvi poziv koji nam Bog upućuje u svakoj, a napose u teškim situacijama, jest poziv na vjeru: vjerovati da je Bog prisutan, da je vjeran, da sve drži u svojoj ruci, da nas ne zaboravlja. Budući da je Bog Otac, najdublji i najradikalniji poziv koji nam upućuje jest poziv na povjerenje. Drugi poziv koji nam upućuje jest poziv na nadu: pomoć očekivati od njega, a ne samo od svojih vlastitih snaga. Svoju sigurnost polagati u njega, a ne u raznorazna ljudska jamstva koja smo stvorili.
Na toj osnovi vjere i nade moći ćemo, kada nam bude upućen, primIjetiti i poziv na ljubav: poziv na istinitiju i čistiju ljubav prema Bogu, prema bližnjemu i prema samome sebi.
Živjeti u vjeri znači i prihvatiti određenu tamu, naime, da ne možemo imati sve odgovore koje bismo htjeli. To je za nas frustrirajuće jer se odnosi na duboku psihološku potrebu za sigurnošću. Iluzija je misliti da ćemo biti sigurni, smireni i mirni kada budemo imali odgovore na sva svoja pitanja. To bi značilo da je naša sigurnost u našim sposobnostima razumijevanja i kontroliranja prilika razumom, što je pogrešno. Prihvatiti da ne možemo sve razumjeti – to je ponizno držanje puno vjere, to znači prepoznati svoje granice i svoju istinsku sigurnost polagati samo u Boga.
Naučiti ljubiti znači isto tako postupno otkrivati da je najosnovniji duhovni stav (koji je paradoksalno i najteži) raspoloživost za primanje. Najosnovniji, jer Bog nas je prvi ljubio. Najteži, jer pretpostavlja mnogo poniznosti. Rekao sam da možemo biti sretni samo ako besplatno dajemo, ali ovdje tvrdim nešto što je jednako tako važno: ne možemo besplatno davati ako nismo naučili besplatno primati, dati se besplatno ljubiti u svojoj slabosti i svojemu siromaštvu.
z knjige “Duhovni put”: Mauritius Wilde
Tako (djeca) žive neispunjene želje roditelja, drže ne okupu davno propale brakove, pokušavaju posredovati, tješiti zbog gubitka rodbine i još mnogo toga. Kada osoba shvati da je dio svog života nesvjesno žrtvovala za dobrobit vlastitih roditelja, to ju može istinski šokirati.
Međutim tko je zdrav, shvatit će to jednog dana. Odvojit će se od roditelja, prepustiti njima njihove probleme, jer, ustvari, drski su oni roditelji koji svoje probleme prebacuju na djecu.
Duhovni put je rijetko kada opuštena šetnja. Ne moramo trčati, ali se ipak trebamo “požuriti”, kako je Benedikt jednom nazvao taj srednji životni tempo. I on uključuje ekstremne faze. To nas nikako ne bi trebalo plašiti.
Zapravo, jako je jednostavno: samo onaj tko je upoznao svoje krajnosti, poznaje svoju sredinu. Jer sredina se definira iz istog odmaka prema rubovima. Tko izbjegava te krajnosti od početka, ustraje pri osrednjosti koja se, doduše, čini kao prava mjera, ali je u stvarnosti jalova, mrtva.
…Na našim rubovima susrećemo sebe samoga, i tamo susrećemo Boga koji doseže do nakraj zemlje, kako govore mnogi psalmi u Bibliji.
Kada mi odjednom sine kakav sam, kada oko mene nema ljudi koji mi daju društveni rang, onda može biti da se osjećam potpuno “gol”. Svaka društvena uloga skriva opasnost da se čovjek s njom poistovjeti, da čovjekova osobnost više ne dolazi do izražaja. Ja kao otac ili majka, ja kao liječnik, ja kao učitelj, ja kao namještenik velike i uspješne firme – bezbroj je mogućnosti za traženje identiteta izvan sebe samoga. … Biti majka znači možda puno više nego što me drugi mogu uvjeriti.
Ne trebamo se odmah uplašiti samih sebe ako se u stadu civiliziranih odjednom osjetimo kao crna ovca, kao neugledan čudak. Onda smo na dobrom putu koji nas više vodi nama samima,a uskoro, opet i sve više, k ljudima.
Iz knjige “Krist život duše”: Bl. Columba Marmion
Vjerujte mi, naši grijesi iz slabosti, naša bijeda, naše ljudske obveze neizmjerno manje priječe naše sjedinjenje s Bogom nego ono trajno raspoloženje duše koja želi, da tako reknem, u svemu očuvati vlasništvo nad svojim djelovanjem. Ili treba, dakle, ne da uništimo svoju osobu – to nije ni moguće, a niti Bog to hoće – nego da je dovedemo, ako smijem tako reći, do potpune kapitulacije pred Bogom. Moramo je položiti Bogu pred noge i moliti Boga da on po svome Duhu bude, kao kod čovještva Kristova, prvi pokretač svih naših misli, svih naših osjećaja, svih naših riječi, svih naših djela, svega našega života.
Ima duhova tako privrženih vlastitu načinu gledanja da ih sablažnjuje jednostavnost Božjega plana. I ta sablazan nije bez štete. Te duše, koje nisu shvatile tajne Kristove, gube se u mnoštvu sitnica i često se zamaraju naporom koji ne donosi radosti. Zašto to? Jer sve što naša ljudska domišljatost može učiniti za naš nutarnji život, ne služi ničemu ako svoju zgradu ne zasnivamo na Kristu. “Nitko ne može postaviti drugoga temelja, osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.” ( 1 Kor 3, 11)
Svi smo mi susretali ljude koji nisu kršteni, a koji su ispravni, pošteni, čestiti, pravedni, samilosni, ali to ne može biti doli naravna čestitost. I ako je ne odbacuje, naprotiv, Bog se ipak njome ne zadovoljava. Jer nas je učinio dionicima svoga neizmjernog života, svoga vlastitog blaženstva, što je za nas nadnaravni cilj jer nam je dao svoju milost, Bog traži da naše sjedinjenje s njim bude nadnaravno sjedinjenje, nadnaravna svetost koja ima za počelo tu milost.
Izvan toga plana za nas ne postoji doli vječna propast. Bog je gospodar svojih darova i on je odlučio od vječnosti da mi budemo pred njim samo tada sveti kad živimo po milosti kao njegova djeca.
U Božjim stvarima nemojte se oslanjati na ljudsku mudrost, jer će vas tada Duh Sveti prepustiti toj naravnoj razboritosti. I vama je poznato što je sv. Pavao za nju rekao, da je ona ” ludost pred Bogom” (1 Kor 3, 19). Djelovanje Duha Svetoga se dade potpuno složiti s onim slabostima iz nepažnje, koje nas tako često snalaze i radi kojih se kajemo, s našim nedostacima, s ljudskim bijedama, s našim poteškoćama, s našim napastima. Naše prirođeno siromaštvo ne odbija Duha Svetoga: On je ” Otac ubogih”, kako ga Crkva naziva.
Nadnaravni život nije u osjećajnosti. Ako Bog daje da osjetimo slatkoću njegove službe i u svojim sjetilnim moćima, trebamo mu zato zahvaliti da se tim unutarnjim darom poslužimo kao stepenicama, da se popnemo na više, kao sredstvom da povećamo svoju vjernost, ali ne smijemo se uz to prilijepiti, a osobito ne smijemo svoj unutarnji život zasnivati na toj sjetilnoj pobožnosti. To je vrlo nestalan temelj. Isto tako možemo biti u zabludi misleći da smo napredovali na putu savršenosti, jer je naša sjetilna pobožnost vrlo intenzivna, kao kad sebi utvaramo da nimalo ne napredujemo, jer se duša nalazi u duhovnoj suši. Što je, dakle, pravi temelj našega nadnaravnoga života? To je vjera, a vjera je krjepost koja se vrši našim višim moćima: razumom i voljom.
Sredstvo da se stavimo u dodir s Kristom jest vjera u njegovo božanstvo, u njegovu svemoć, u neizmjernu vrijednost njegovih zadovoljština, u neiscrpnu učinkovitost njegovih zasluga.
…Vjerom je dodirnula i ozdravila je. Bilo je, kaže on, mnogo ljudi koji nisu vidjeli u Isusu Kristu ništa drugo nego čovjeka, i koji nisu shvatili božanstvo koje je bilo skriveno njegovim čovještvom. Oni se nisu znali dotaknuti, jer njihova vjera nije bila onakva kakva je trebala biti.
Duhovni se život sastoji prije svega u promatranju Krista – da bismo u sebi ostvarili njegovo stanje Sina Božjega i njegove krjeposti. Duše, koje stalno drže oči uperene na Krista, u njegovu svjetlu razabiru što se u njima protivi procvatu božanskoga života: one tada traže kod Isusa snage da uklone te zaprjeke, da bi mu tako omilile. One ga mole za potporu njihovoj slabosti, da im udahne i bez prestanka povećava tu temeljnu dispoziciju, na koju se svodi sva svetost, da naime uvijek traže ono što je po volji njegovu Ocu.
Zašto se, dakle, nalazi malodušnih duša koje sebi govore da svetost nije za njih, da savršenost ne stoji njima nadomak? Koje kažu, kad im se govori o savršenosti: “To nije za mene: Ja ne bih mogla postići svetosti.” Znate li u čemu je uzrok što one govore tako? U nedostatku vjere u snagu zasluga Kristovih. Jer to je volja Božja, da bi se svi posvetili. “Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje” (1 Sol 4, 3).
Dva su neprijatelja takve ispovijedi jednostavne i ponizne: rutina i skrupuloznost. Rutina nastaje gotovo uvijek iz običaja. Najbolji način da je odstranimo jest da pobudimo svoju vjeru u veličinu ovoga sakramenta. Rekao sam vam: svaki put kad se ispovijedamo, čak i kad se optužujemo samo za lake grijehe, Isus prinosi Ocu svoju krv da bi nam ishodio oproštenje. Skrupula se sastoji u tome da se nebitno uzme za bitno, da se bez razloga zadržavamo na detaljima ili na okolnostima, koje ništa ne pridodaju bitnosti grijeha, ako uopće i ima grijeha. Treba imati želju da se kaže sve što je čovjeku na srcu. To je lako kad se ima izvrstan običaj svaki se dan ispitivati o događajima toga dana. Ako ima nekih sumnja, i te nas sumnje pritišću, treba primiti kao dio pokore onu neugodnost koja odatle nastaje, da kažemo ono što znamo. Bog ne želi da ispovijed postane mučenje za dušu, nego, nasuprot, da joj ona donese mir.
Kad uđete u koju crkvu i vidite malu svjetiljku koja gori pred svetohraništem i otkriva vam prisutnost Isusa Krista, Sina Božjega, neka vaše poklecanje ne bude obred iz puke konvecionalnosti, izvršeno iz običaja, nego čin temeljite vjere i dubokoga klanjanja pred našim Gospodinom, kao kad biste ga vidjeli u punom sjaju njegove vječne slave.
Iz knjige “Oči i srce”: Sveta Mala Terezija
Sama želja da budem žrtva dovoljna je, ali treba pristati da ostanemo uvijek siromašni i bez snage, i eto, to je teško, jer “istinskog siromaha duhom, gdje naći? Treba ga nadaleko tražiti”, rekao je psalmista. On nije rekao da ga treba tražiti među velikim dušama, nego “nadaleko”, to će reći u niskosti i ništavilu. Ah, ostanimo daleko od svega onoga što sjaji, ljubimo svoju malenkost, ljubimo stoga što ništa ne osjećamo, tada ćemo biti siromašni duhom i Isus će doći po nas, makar kako daleko mi bile, On će nas preobraziti u plamen ljubavi…Oh, kako bih vam htjela pomoći da shvatite što osjećam! … Pouzdanje i samo pouzdanje mora nas dovesti do ljubavi…
Da, ja osjećam, sve kad bih imala na svojoj savjesti sve grijehe koji se mogu počiniti, bacila bih se, srca slomljena od kajanja, u naručje Isusovo, jer znam koliko ljubi rasipnog sina koji se vraća k njemu.
Htjeli bismo trpjeti velikodušno, naveliko…Kakva tlapnja! Htjeli bismo da nikad ne padnemo? Što mari, moj Isuse, ako padnem svakog trenutka, vidim u tome svoju slabost i meni je to velika korist. Ti vidiš po tome što mogu činiti i tad ćeš biti ponukan da me nosiš na svojim rukama. Ako to ne činiš, znači da Te veseli što me vidiš na zemlji. Tada se neću uznemiravati, nego ću uvijek pružati prema Tebi ruke koje mole i pune ljubavi! Ne mogu vjerovati da ćeš me napustiti.
Ja trpim … Ali nada Domovine daje mi smjelosti, uskoro ćemo biti u nebu … Ondje neće više biti dana ni noći, nego će Isusovo Lice učiniti da vlada neusporedivo svjetlo.
Od nekog vremena ponudila sam se Djetetu Isusu da budem njegova igračka. Rekla sam mu neka me ne drži kao vrijednu igračku koju djeca smiju samo gledati, a ne usuđuju se dirati je, nego kao lopticu bez vrijednosti, koju može baciti na zemlju, gurati je nogom, probosti, ostaviti u kutu ili čak pritisnuti na svoje srce, ako ga to veseli. Jednom riječju, htjela sam Isusa zabavljati, pružati mu veselje, htjela sam se predati njegovim djetinjim hirovima.
Evo, opet ste skrenuli s maloga puta! Patnja koja obara i obeshrabruje dolazi od sebeljublja, nadnaravna patnja podiže hrabrost, u novom poletu za dobro. Čovjek je sretan što se osjeća slabim i jadnim jer, što to više ponizno priznaje, očekujući sve badava od dragoga Boga, bez ikakve zasluge sa svoje strane, više se dragi Bog spušta prema nama da nas velikodušno obaspe svojim darovima.
Iz knjige “U što je vjerovao Charles de Foucauld”: Bl. Charles de Foucauld
Naš je Učitelj bio prezren, sluga ne može uživati časti. Učitelj je bio siromašan, sluga ne može biti bogat; Učitelj je živio od rada svojih ruku, sluga ne može živjeti od svojih prihoda; Učitelj je išao pješice, sluga ne može jahati na konju; Učitelj se družio s malenima i siromašnima, s radnicima, slugino društvo ne mogu biti velika gospoda; Učitelj je nalikovao radniku, sluga ne može nalikovati dostojanstveniku; Učitelja su klevetali, sluga ne može biti slavljen; Učitelj je bio slabo odjeven, slabo hranjen, bez stana, sluga ne može biti dobro odjeven, dobro hranjen, u dobrom stanju; Učitelj je radio i trudio se, sluga se ne može odmarati; Učitelj je bio malen, sluga ne može željeti da bude velik.
Krepost koju naš Gospodin nagrađuje, krepost koju On hvali gotovo uvijek je vjera. Katkada hvali ljubav (…) katkada poniznost , ali ti primjeri su rijetki; gotovo uvijek je vjera ta koju On nagrađuje i hvali. Zašto? … Bez sumnje zato što je vjera, ako već ne najuzvišenija (ljubav je ispred nje), ona je svakako najvažnija krepost, jer je ona temelj svih ostalih kreposti, uključujući tu i ljubav, i zato jer je ona najrjeđa …
Imati zaista vjeru, vjeru koja pokreće sva djela, onu vjeru u vrhunaravno koja lišava svijet njegova privida i u svemu pokazuje Boga; koja briše sve mogućnosti, po kojoj riječi nemir, opasnost, strah gube smisao; koja čini da koračamo kroz život smireno, mirno, puni duboke radosti kao dijete u majčinoj ruci; koja tako potpuno oslobađa dušu od svake navezanosti prema vidljivim stvarima jer jasno vidi njihovu ništavnost i bezvrijednost; koja daje takvo pouzdanje u molitvi, pouzdanje djeteta koje traži od oca pravu stvar; ona vjera koja nam pokazuje da je izvan vršenja što je Bogu ugodno sve laž (…) oh, kako je takva vjera rijetka! … Bože moj, daj meni takvu vjeru! Bože moj, vjerujem, ali umnoži moju vjeru!
Revnost za duše, žarka želja da se sve duše spase jer su sve otkupljene izvanrednom cijenom. Nikoga ne prezreti nego željeti svakome najveće dobro, jer su svi kao ogrtačem pokriveni Isusovom krvlju… Činiti sve što je u mojoj moći za spasenje svih duša, u skladu s mojim staležom, budući da su Isusa tako skupo stajale i On ih je toliko ljubio.
Sve si to, Bože moj, prepatio iz ljubavi, iz ljubavi prema nama, da bi nas posvetio, da bi nas potakao da Te, videći Tvoju beskrajnu ljubav, sami uzljubimo (…) Ti nisi toliko trpio samo zato da nas otkupiš, o Isuse! I najmanji Tvoj čin ima neizmjernu vrijednost budući da je to čin Boga, i svaki bi bio više nego dovoljan da otkupi tisuću svjetova (…) Ti si trpio zato da nas posvetiš, da nas potakneš, privučeš da i mi Tebe dragovoljno ljubimo, budući da je ljubav najsigurnije sredstvo da privuče ljubav.
Iz knjige “Stupnjevi poniznosti i oholosti”: Sveti Bernard, naučitelj Crkve
Ali da bi ti mogao imati srce osjetljivo za tuđu bijedu, nužno je da ti prije upoznaš svoju osobnu bijedu, i to na način da u svojoj duši potražiš osjećaje bližnjega. Tako ćeš sam znati kako ćeš mu doći u pomoć. Po primjeru našeg Spasitelja, koji htjede trpjeti da nas pouči trpjeti za druge, htjede postati bijedan da nas pouči imati milosrđe, kako je za njega napisano: “Iskustveno nauči poslušnosti od onoga što je pretrpio”, i tako da nas pouči milosrđu.
Kad se Spasitelj učinio bijednikom, on koji ne bijaše bijednikom, da uzmogne iskušati ono što je već od prije znao, koliko više moraš ti, ne kažem ti činiti ono što nisi, nego razmišljati o onome što jesi – a ti si uistinu bijednik – da bi mogao tako naučiti biti milosrdan, ti koji ne bi mogao to naučiti biti na nijedan drugi način? Kako se ne bi dogodilo da, ako samo promatraš bijedu bližnjega a ne promišljaš o svojoj, ti budeš ganut ne na milosrđe nego na prijezir, ne da mu pomogneš nego da ga osudiš, ne da ga odgajaš u duhu blagosti, nego da ga izjedaš s duhom razjarenosti.
Za one kojima se osobno objavljuje Istina, i koja ih tako ponizuje u vlastitim očima, sve postaje nužno gorko što su prije ljubili, pa i njihov život. Jer, gledajući se iskreno, prisiljeni su se vidjeti kako bi se zastidjeli, kad bi bili u stanju sebe vidjeti. Dok kušaju žaliti ono što jesu, čeznu za onim što nisu i što ne mogu sigurno postići vlastitim snagama. I oni gorko plaču, postavši sami sebi sucima tim više strožima u koliko su gladni i žedni pravednosti istine, pa im je jedina utjeha tražiti sebi što težu zadovoljštinu, i postigavši iskreni popravak, čak do prijezira samih sebe. Ali jasnom izjavom da nisu sposobni – doista, kad bi bili izvršili sve što im je bilo naređeno, još se zovu nekorisnim slugama – sklanjaju se od pravednosti u milosrđe. U cilju da ga postignu, slijede savjet Istine, koja kaže: “Blaženi milosrdni, jer će milosrđe postići.”
U vrsti blaženstava, što ih spomenuh malo prije, milosrdni su imenovani prije od čistih u srcu, a tako su i blagi imenovani prije nego milosrdni. Čak i Apostol, potičući duhovne ljude da popravljaju one koji su još tjelesni, dodaje kako to treba činiti “u duhu blagosti”. Zadaća odgajanja i popravljanja braće pripada milosrdnima, dok duh blagosti odnosi se na krotke. Jest, kao da je Apostol kazao: ne može se uvrstiti među milosrdne onaj koji u samom sebi nije krotak.
Evo, Apostol jasno kaže ono što sam kao prvo obećao pokazati, to jest da moramo tražiti istinu prije u nama samima nego kod drugih. On veli:“ispitujući sebe samoga”, to jest koliko je lako da i ti budeš napastovan, koliko si sklon griješiti. S nakanom da, promatranjem samoga sebe, ti postaneš blag, pa da i ti jednostavno susrećeš druge “u duhu blagosti”.
Iz knjige “Život i svetost” Thomas Merton
Ako smo sposobni shvatiti prisutnost zla u nama, bit ćemo dovoljno mirni i objetkivni da se s tim strpljivo nosimo, uzdajući se u milost Božju. Na to se misli kada se kaže da moramo slijediti Duha Svetoga, odupirati se tijelu, ustrajati u dobrim željama, odricati se zahtjeva našega lažnog vanjskog ja, i tako prepuštati dubine našeg srca preobražavajućem Kristovu djelovanju.
Stoga “biti savršen” ne znači toliko gorljivo i velikodušno tražiti Boga, koliko znači biti ljubljen od Boga, koji nas je pronašao i ispunio, i to na takav način da nas njegovo djelovanje u nama čini potpuno plemenitim i pomaže nam da nadiđemo naše ograničenosti i da se borimo protiv naših slabosti. Ne postajemo sveci po nasilnom nadilaženju naših slabosti, već po dopuštanju Gospodinu da nam da snagu i čistoću svoga Duha u zamjenu za naše slabosti i muke. Ne komplicirajmo si zato život i ne frustrirajmo sami sebe tako što ćemo biti previše zaokupljeni samima sobom, pritom zaboravljajući na snagu Božju i žalosteći Svetog Duha.
Prema tome, dok je sasvim jasno da smo pozvani “biti savršeni”, i dok znamo da savršenost podrazumijeva “držanje zapovijedi” (Kristovih), nadasve njegove “nove zapovijedi da ljubimo jedan drugoga kao što je on nas ljubio”, još uvijek svatko od nas mora postići svoje spasenje u strahu i trepetu, u tajanstvenosti i često smetenoj zbunjenosti svoga vlastitog života. Čineći tako, svatko se od nas zapravo pojavljuje s novim “načinom”, novom “svetošću” koja je samo njegova, jer svatko od nas ima osobit poziv da prenosi sličnost s Kristom na način koji je drukčiji nego nečiji drugi, jer ne postoje dvoje ljudi koji su sasvim slični.
Za kršćansku vjeru Krist je sve, a sve što nije od njega ili u njemu je ništa – zapravo manje od ništa, to je “gnoj”. Modernom vjerniku tako snažni izrazi mogu biti odbojni. Oni se ne rabe u propovijedima i u pobožnim knjigama jer ostavljaju dojam da smo “pretjerali”. No i kršćanska vjera je sama “pretjerana”, ili barem bezuvjetna. Kad jednom “nađe” Krista, ona smatra svojom obvezom da odbaci sve što se njemu protivi, bez obzira na cijenu. Ona vidi kao svoju obvezu postojanu vjernost njegovoj ljubavi, bez obzira koliko ta vjernost katkad može izgledati teška. Konačno, ona vidi potrebu da se posve osloni na njega u savršenom povjerenju, prepuštajući cijeli naš život u njegove ruke i puštajući mu da se brine o nama a da nismo u mogućnosti vidjeti kako on to namjerava činiti.
Iz knjige “Duhovni put”: Mauritius Wilde
Tako (djeca) žive neispunjene želje roditelja, drže ne okupu davno propale brakove, pokušavaju posredovati, tješiti zbog gubitka rodbine i još mnogo toga. Kada osoba shvati da je dio svog života nesvjesno žrtvovala za dobrobit vlastitih roditelja, to ju može istinski šokirati.
Međutim tko je zdrav, shvatit će to jednog dana. Odvojit će se od roditelja, prepustiti njima njihove probleme, jer, ustvari, drski su oni roditelji koji svoje probleme prebacuju na djecu.
Duhovni put je rijetko kada opuštena šetnja. Ne moramo trčati, ali se ipak trebamo “požuriti”, kako je Benedikt jednom nazvao taj srednji životni tempo. I on uključuje ekstremne faze. To nas nikako ne bi trebalo plašiti.
Zapravo, jako je jednostavno: samo onaj tko je upoznao svoje krajnosti, poznaje svoju sredinu. Jer sredina se definira iz istog odmaka prema rubovima. Tko izbjegava te krajnosti od početka, ustraje pri osrednjosti koja se, doduše, čini kao prava mjera, ali je u stvarnosti jalova, mrtva.
…Na našim rubovima susrećemo sebe samoga, i tamo susrećemo Boga koji doseže do nakraj zemlje, kako govore mnogi psalmi u Bibliji.
Kada mi odjednom sine kakav sam, kada oko mene nema ljudi koji mi daju društveni rang, onda može biti da se osjećam potpuno “gol”. Svaka društvena uloga skriva opasnost da se čovjek s njom poistovjeti, da čovjekova osobnost više ne dolazi do izražaja. Ja kao otac ili majka, ja kao liječnik, ja kao učitelj, ja kao namještenik velike i uspješne firme – bezbroj je mogućnosti za traženje identiteta izvan sebe samoga. … Biti majka znači možda puno više nego što me drugi mogu uvjeriti.
Ne trebamo se odmah uplašiti samih sebe ako se u stadu civiliziranih odjednom osjetimo kao crna ovca, kao neugledan čudak. Onda smo na dobrom putu koji nas više vodi nama samima,a uskoro, opet i sve više, k ljudima.