SVJEDOČANSTVA

---

Potaknuta majkom i prijateljicom odlučila sam napisat ovo svjedočanstvo.
Unazad godinu dana,možda i više imala sam jake glavobolje,mučnine i povračala sam,ruke i noge su mi se tresle,osjećala sam čestu slabost i umor. Mnogi od mojih najbližih,profesori pa čak i doktori mislili su da izmišljam,da je to pubertet i da samo želim izostat iz škole,no moja majka mi je vjerovala i zatražila dodatne pretrage.

Nakon dva tjedna provedenih na odjelu dječje pedijatrije u Osijeku morali smo pričekati još mjesec dana ne magnetsku rezonancu mozga.Na magnetskoj rezonanci mozga otkrivena mi je cista veličine preko dva centimetra koja se nalazila na pinealnoj žlijezdi i pritiskivala je centre za vid i sluh i hitno je morala van. Dogovorena je operacija u KBC-u Sestre milosrdnice.

Bila sam jako uplašena,jer operacija je bila jako rizična. U tim teškim trenutcima imala sam podršku roditelja,prijatelja i najbližih.Oni su ljudi koji su me približili i upoznali s Milosrdnim Isusom i nebeskom Majkom.

Tako jedne subote,prijateljca je moju majku i mene povela na Euharistijsko klanjanje kod velečasnog Marina na Ovčaru.Otišla sam moliti Isusa da mi podari snage i hrabrosti da nosim taj križ,nisam tražila čudesno ozdravljenje,samo sam htjela da me podigne kad bi posustala i pala pod tim križem,da svaku moju suzu obriše i da me svaki put podsjeti da nisam sama,da je On tu i da me neće ostavit.Tijekom klanjanja moje srce je bilo ispunjeno mirom i ljubavi,bilo je prekrasno.Nakon klanjanja primila sam Bolesničko pomazanje,osjetila sam veliko olakšanje i znala sam da mi Isus pomaže nositi taj križ i da je uz mene.Znala sam da neće dopustiti da se išta loše dogodi,moje srce bilo je ispunjeno mirom i blagoslovom,osjećala sam se sigurno.Moju bol i jad sakrio je u rane svoje i svojom ljubavlju nosio me kroz to teško razdoblje.

Tijekom boravka u Zagrebu primila sam milost i bila sam pod zaštitom Boga,Milosrdnog Isusa i nebeske Majke.Podignute glave,puna vjere i s osmijehom na licu počela je moja borba s tom bolešću.Dan kada sam primljena na odjel nisam poznavala nikoga i nisam bila upućena u ništa.Posjete su bile samo sat vremena,to me jako pogodilo ali nije obeshrabrilo.Noć je bila jako duga i teška,proplakala sam ju moleći Boga,Milosrdnog Isusa i nebesku Majku za pomoć,tek tada ozbiljno sam shvatila s čim se nosim i shvatila sam da mi je Bog s razlogom podario taj križ.

Sljedeći dan rekli su nam da je operacija sutradan.Taj dan glavna sestra mi je došla reći da mi moraju ugraditi cijevčicu u vensku žilu u vratu.Kada je došao taj trenutak bila sam izvan sebe,iako su mi dali lokalnu anesteziju,bol je bila neopisiva.Vrištala sam,plakala i željela da što prije završi.Nakon što je završilo morala sam ići na slikanje pluća i da vide jel cijevčica dobro namještena.Kada sam stajala u dvorani za slikanje,malo dalje od mene u kabinetu doktori su vikali i paničarili da ne valja i da je krivo namještena,u suzama sam preklinjala da mi to ne govore.Iscrpljenu i umornu odvezli su me u šok sobu da bi mi namjestili cijevčicu ponovno.Tijekom zahvata naizmjence sam molila Očenaš,Zdravo Marijo,Slava Ocu i Anđelu čuvaru.Osjetila sam prekrasan mir,nešto rječima neopisivo.Znala sam da je Isus uz mene,nisam osjetila nikakvu bol,nisam suzu ispustila.Isus je preuzeo moju bol i na trenutak mi pridržao križ.Prije spavanja izmolila sam krunicu Milosrdnog Isusa i zahvalila Bogu na onome što je učinio za mene.
Došao je i dan operacije.Operacija je trajala 4 sata i 20 minuta.Kad je završila operacija nekoliko sati poslije probudila sam se u intenzivnoj sva izbodena,prekrivena žicama koje su bile spojene na aparate.Bila sam u bolovima,počela sam povraćat,a sestre su bile jako neljubazne.Molila sam dragog Boga da me što prije premjeste sa intenzivne,i to predveče dovezen je mladić koji je imao nesreću na motoru,a ja sam premještena na drugi odjel.Povraćala sam cijelu noć,a uz mene je bila jedna predivna medicinska sestra koju je Bog poslao,sutradan sam imala neke napadaje grčenja mišića zbog nedostatka kalija.

Nakon 10 dana provedenih u bolnici,vratila sam se kući.Par dana nakon proslavila sam 17. rođendan.Mjesec dana nakon krenula sam u školu. Nakon svega što sam prošla želim reći da ponosno slavite i hvalite Boga,jer Bog je velik.Znam da je čudo što je sve dobro prošlo,da je čudo što sam se brzo oporavila,znam da me je moja vjera spasila i da sam primila jako veliku milost i blagoslov.

Bogu,Milosrdnom Isusu,nebeskoj Majci i svim Svetima sam neizmjerno zahvalna.Bog je naše jedino spasenje,sve što činimo na zemlji jednom će nam se vratiti stostruko.Svi naši križevi,ma koliko teški bili,dani su nam s razlogom i trebamo ih nositi ponosno,radosno i s osmijehom.Neizmjerno sam zahvalna prijateljici koja me upoznala s vjerom i Milosrdnim Isusom,što me upoznala sa velečasnim Marinom i predivnom časnom sestom Karmelom,njegovom sestrom.Zahvalna sam svojoj cijeloj obitelji koja je cijelo vrijeme bila uz mene.Zahvalna sam i svim ostalim prijateljima,ljudima koji su molili i postili za mene.

Volite i ljubite druge,slavite i molite Boga… i vjerujte da će vam sve biti uslišano i dano!

Veliko svjedočanstvo male misionarke!

Milosrdi Isus je već dugo prisutan u mom životu. Od slike koju sam stavila u svoju kuću i preko koje se izljeva rijeka milosrđa na moju obitelj, moja je obitelj sa štovanjem slike i svakodnevnom krunicom Milosrdnom Isusu dobila mir i blagoslov. Prije par mjeseci moja draga  prijateljica se suočila sa teškom situacijom svog djeteta. Njeno dijete je trebalo ići na tešku operaciju. Jučer dijete zdravo, danas sve dolazi pod pitanje.

Morala sam odmah organizirati za nju i njeno dijete hodoćašće kod Milosrdnog Isusa na Ovčaru. Bili smo zadnju subotu na duhovnoj obnovi. Cijela duhovna obnova je bila velika milost. Na klanjanju pred Presvetim srce mi je plakalo gledajući moju prijateljicu, dušu moje duše kako plače i moli za svoje dijete. Osjećala sam njenu bol i molila Isusa …Plakali smo, molili, pjevali…sve moje misli i želje su bile usmjerene na moju prijateljicu i njeno dijete. Sa sobom sam također povela svoju djecu, i u jednom trenutku jedno moje dijete je počelo plakati, rijeke suza iz očiju, privila sam dijete uz sebe i velečasni Marin je počeo pričati kako netko ozdravlja od alergija,…. Moje dijete je imalo problema sa alergijom kože i nije smjelo sve jesti, znali smo odmah i ona i ja da je ozdravila. Zahvalila sam Isusu na toj velikoj milosti, na toj velikoj Ljubavi. Ljubav Božja, milosrđe našeg Isusa nema granica. Zasjenila me je Božja Ljubav. Operacija je prošla na čudo svih bez ikakvih komplikacija, dijete moje prijateljice je ozdravilo, a moje dijete više nema ograničenja u prehrani. Slava Milosrdnom Isusu.

N.F.

30.05.2006. na Ivanu Aršku imala sam nezgodu na maturalcu. Pala sam sa prozora na kojem sam sjedila. To je bio prozor na 11. katu. Tada sam bila sama, ali samo u vidljivom svijetu, jer samo dragi Bog zna koga mi je sve poslao da me čuva. Pala sam u visoke borove, tj. vjerovatno mi je granje jednoga bora ublažilo ozljede. Slomila sam obje noge i ključnu kost, zadobila sam i potres mozga, pa sam zbog toga bila u komi.

Treći dan kome, obitelj, rodbina i prijatelji počinju moliti devetnicu Božanskog milosrđa i bez posljedica budim se iz kome zadnji dan devetnice. Bez ikakvih težih posljedica, bez nekakvog trajnog oštećenja ili nekakvih komplikacija.

Bila je nedjelja Presvetog Trojstva i moji roditelji su toga jutra došli k meni, neznajući da sam se probudila. Nisam se ničeg sjećala vezano za pad. Dok sam bila u komi, tata je došao kod mene odmah slijedeće jutro, jer se to dogodilo u Češkoj, a mama nije mogla dok nije riješila papire za putovnicu. Tata je imao veliku nadu i vjeru u moj oporavak, jer kada je bio u mojoj sobi i kada mi se obratio, kaže da sam pustila suzu. Znao je da sam ga čula i da će sa mnom sve biti dobro.

Oporavak je trajao oko pola godine i cijelo vrijeme majka je bila uz mene. Novinari su od toga stalno pokušavali napraviti senzaciju, ali prava senzacija, pravo čudo je naš dragi i milosrdni Bog; Otac, Sin i Duh Sveti. Samo je on mogao sve tako posložiti.

Znala sam imati problema sa nesanicom i zbog toga sam se često osjećala iscrpljeno i bezvoljno, ali nikada nisam sumnjala u njegovu neizmjernu ljubav i zaštitu. Često sam pisala dnevnik, pa sam jednom prilikom napisala obraćajući se nebu: kada bi barem anđeli pomogli pronaći način koji će me osloboditi! Mislila sam na to kako sam se osjećala, zarobljeno u svemu tome. Na radnom stolu sam imala ceduljicu na kojoj je pisalo: umrijeti znači nestati, a neživjeti znači vidjeti, čuti, znati, a ne sudjelovati. Ja sam imala volje, ali nisam imala snage. Kada ne spavaš danima, jedva imaš snage disati. Napisala sam na tu cedulju i ovo: Ne traži čuda, budi čudo. Ne znam odakle mi te riječi, ali su mi bile snažne i one su me održale. Pala sam doslovno, ali silan Bog me je podigao i vratio mi radost spasenja. Utaknio mi je u srce samo svoju čistu ljubav i ona mi je dovoljna. S njom imam snage za sve, pa čak i kad ne mogu spavati, disati ili nešto raditi, snage uvijek imam da mi se srce smije.

Sve je njegova zasluga, sve je njemu na slavu. Sa ljubavlju nosim svoj križ koji i nije toliko težak, jer znam da je on svojim križem pobijedio smrt i znam da se ne moram ničega bojati. Do mene je bila samo ta volja za životom, a sve ostalo je njegova volja. Čuo je moje vapaje i uslišao moje molitve. Zato ću dovijeka klicati Imenu Gospodnjem: Slava tebi Kriste!

D.T.

Nastavnica sam informatike u osnovnoj školi. 4.12.2012. mi se najavila prosvjetna inspektorica u školu. 6.12.2012. je došla prosvjetna inspektorica u školu zbog anonimne prijave protiv mene. Problem je bio premještanje rasporeda sati informatike u drugu smjenu. Optužbe su protiv mene odmah bile odbačene. Prosvjetna inspektorica se uhvatila za moju diplomu. Tvrdila je da ja nisam školavana informatičarka za cijelu osnovnu školu, nego samo od 1 do 4 razreda. Tražila je dopis s moga Fakulteta. Dopis je stigao. Učiteljski fakultet se izjasnio da sam školovana informatičkarka za cijelu osnovnu školu. Inspektorica nije priznala dopis i dala mi je otkazni rok od dva tjedna. Na sam Božić mi je trebao nastupiti otkazni rok. Preko školskog odbora sam dobila dva mjeseca rada u školi dok sam čekala rješenje žalbe.

Pred kraj godine sam po prvi puta počela postiti i moliti devetnicu Milosrdnom Isusu. Na početku godine sam s mamom, tatom i sestrom molila devetnicu svetom Josipu i svi smo po prvi puta zajedno postili i molili se. Meni je to bila druga devetnica, a mojima prva. Tako nas je Bog lijepo ujedinio u tom teškom problemu. Molili smo tridesetodnevnu pobožnost Milosrdnom Isusu i tridesetodnevnu pobožnost svetom Josipu od 18.2.2013. do 18.3.2013 na tu nakanu. Oprostila sam inspektorici bol koju mi je nanijela i uplatila sam misu za nju da joj Bog pomogne. Nije bilo pomaka. Rješenje žalbe je trebalo doći 3.3.2013, ali nije stizalo.

Odlučila sam poslušati Isusove riječi iz Biblije; tražite kraljevstvo Božje i ostalo će vam se nadodati. Počeli smo moliti tridesetodnevnu pobožnost svetom Josipu od 1.4.2013. do 30.4.2013. za bratovo obraćenje i obraćenje mog dečka. Za mene tražiti kraljevstvo Božje znači molitit i spašavati druge duše. Išla sam u Međugorje krajem 4. mjeseca i molila se sa svojim radnim kolegicama na tu nakanu. Cijelo smo vrijeme slavile Boga iako nam je bilo preteško svima. Konačno sam klekla pred sliku Milosrdnog Isusa i rekla:„Isuse, ako me vratiš na moje radno mjesto, kroz tri godine koliko bi mi trebao trajati još ugovor davat ću desetinu od svoje plaće u svetište Božanskog milosrđa“. Nije bilo pomaka.

Rata kredita za auto mi stiže svaki mjesec, a ja ne znam gdje sam. Opet sam se obratila Milosrdnom Isusu. Klekla sam pred njegovu sliku i u suzama se iskreno pokajala za sve s čim sam ikada uvrijedila Boga. Rekla sam: “Milosrdni Isuse, ako me vratiš na moje radno mjesto sve zaostatke plaća koje ću dobiti dati ću u svetište Božanskog milosrđa kako bih pokrila sav dug kojeg imam prema Bogu jer već dvije godine radim, a nikada nisam odvojila desetinu svoje plaće za Bogu, tj.dala mu ono što mu pripada.“ Obratila sam se svetoj Riti. Molila sam devetnicu toj zaštitnici nemogućih situacija. Dala sam Bogu odriješene ruke. Više mi nije bilo bitno jel ću se vratiti na radno mjesto ili neću, samo sam htjela da se to više riješi. Nakon što sam se počela moliti za Božju volju za sebe, Bog je poslao rješenje. U srijedu (dan svetog Josipa) 8.5.2013. mi je stiglo rješenje i naravno u moju korist. 9.5.2013. sam počela raditi. Trojedini Bog i svi svetci koji su me zagovarali su me vratili na moje radno mjesto 5 dana prije nego će mi isteći naknada s biroa pomoću koje sam uspjela plaćati kredit na auto. Isus njie dopustio niti da izgubim auto, niti diplomu niti posao. Postala sam još jača u vjeri, također i svi oko mene. Sve moje radne kolegice su se još više osnažile u vjeri kao i moji roditelji. Jučer (srijeda, 15.5.2013.) sam bila u Svetištu Božanskoga Milosrđa i od sveg srca sam dala desetinu svoga primanja s biroa. Hvala Trojedinom Bogu, svim svetcima, anđelima, mojoj obitelji, mojim radnim kolegicama.

B.K

Molitveni lanac štovatelja Božanskoga milosrđa je nastao 10.3.2006.godine. Glavna zadaća lanca je neprekidna molitva devetnice, te promicanje i pobožnosti Božanskom milosrđu s nakanama: molitva za obraćenje i mir, za spas duša iz čistilišta, za svećenike i redovnike , nova duhovna zvanja, kao i molitva za sve članove lanca.

Božansko milosrđe je neizmjerno i neiscrpivo i bogato milostima za one koji ga zazivaju. U početku je bilo 6 članova ovog lanca, a danas nakon sedam godina molitve broj se povećao milošću Božjom na 201 osobu. Najviše članova je iz Drinovaca, zatim iz cijele zapadne Hercegovine, Dalmacije od Imotskog, Splita do Neuma, iz Zagreba, Austrije, Njemačke i dio Bosne.

Moliti jedni za druge, a ne poznavati se – zar to nije dar s neba?!

Velečasni Marin Knežević je saznao za naš molitveni lanac. Silno i pozitivno iznenađen nije skrivao oduševljenje zbog ovolikog broja štovatelja i načina na koji molimo, i pozvao nas je na duhovnu obnovu.

Ovčara je jedno malo mjesto 20-ak kilometara udaljeno od Đakova, na obroncima dilj Gore, koje broji 12 stanovnika. Božansko milosrđe na Ovčari, po želji Isusovoj, posebno se štuje na blagdan Božanskog milosrđa, tj. na Mali Uskrs, a duhovne obnove se održavaju svake zadnje subote u mjesecu, te po dogovoru hodočasnika.

Na poziv Velečasnog Marina, u subotu 27.travnja otputovali smo u Đakovo. Veseo i razdragan, pun Duha i energije, vel. Marin Knežević  nas je dočekao pred Đakovačkom katedralom. Nakon upoznavanja i razmjenom blagoslova ostavio nas je u društvu bogoslova Marka Družića. Ovaj mladi student poveo nas je u katedralu gdje smo jednoglasno zapjevali Međugorsku pjesmu – Došli smo Ti majko draga. Obišli smo katedralu i grob biskupa Štrosmajera, gdje smo dobili iscrpne informacije o povijesti katedrale. Zatim smo posjetili kuću bogoslova-kuriju, u koju rijetko tko ulazi. Obišli smo crkvu i samostan sestara svetog Križa. Zatim smo obišli crkvu koja je u povijesti mijenjala svoj oblik- od džamije do crkve. Nakon smještaja i ručka uputili smo se prema Ovčari gdje nas je čekao vel. Marin. Najprije smo otišli u samostan sestara Karmelićanki – Karmel sv. Josipa u Levanjskoj Varoši. U kapeli nas je dočekao anđeoski pogled i osmijeh sestara iza rešetaka.  Nakon pjesme – Došli smo ti majko draga – darovali smo im kip Gospe Međugorske. Velečasni Marin je rekao da kip darujem najstarijoj sestri, jer je ona s Kočerina i da joj to puno znači. Među sestrama u samostanu je i sestra vel. Marina, a on je zadužen da u tom samostanu slavi Euharistiju.

Veselje je bilo obostrano. Naše oči zamagljene suzama , a njihove blistavo sjajne kao drago kamenje.

Dirnuta u srcu njihovom pobožnošću i skromnošću, načinom života, upitah se pa gdje sam i tko sam!  Srdačno smo se pozdravili i vel. Marin nas je poveo na Ovčaru koja je nedaleko od ovog prekrasnog samostana.

Kad smo stigli na Ovčaru hodočasnici iz drugih mjesta su već pristizali i ubrzo ih se sakupilo više od 400. Ispovijed je već bila u tijeku, te smo i mi stali u redove. Na vanjskom oltaru svećenik Marin je pozdravljao sve prisutne, a posebno nas kao počasne goste iz Hercegovine i Dalmacije. Zatim nas je pozvao da svjedočimo – svjedočila je Višnja Glavaš i predstavila naš molitveni lanac, način na koji djelujemo, koliko nas ima i odakle smo, te kako smo dospjeli na Ovčaru. Gromki aplauz nam je bilo priznanje da smo ostavili dobar dojam na hodočasnike. Iza toga je slijedila krunica Božanskog milosrđa , koju smo mi predvodili, kao i čitanja na sv. misi.  Misu i klanjanje je uzveličao zbor Matheus sa svojim prekrasnim glasovima i pjesmama.  Tema susreta je bila „Iskustvo Božje blizine“. Svećenik Marin nam je citirao riječi Pape Franje koji poziva da se ostavimo razumske vjere te da u srcu nađemo Boga. Kroz citate nekoliko svetaca i obraćenika mogli smo uvidjeti i osjetiti da je Bog doista živa ljubav, koja živi u našim srcima.

Klanjanje na kojem smo na poseban način doživjeli živog Isusa u presvetom sakramentu, ostavilo je u našim srcima poseban pečat. Svećenikove riječi i djelovanje Duha Svetoga je bilo toliko snažno, da nismo ni osjetili sat vremena klečanja na travi.

Poslije zajedničke fotografije u kapeli pred slikom Milosrdnog Isusa, ostali smo još jedno vrijeme u druženju, razgovoru i pjesmi, razmjeni iskustava i slaveći Isusa.

U nedjelju ujutro poslije doručka, rano smo se uputili u Vukovar. Posjetili smo spomen obilježje poginulih civila, gdje smo detaljne informacije o ratu u Vukovaru, te o bolnici i ranjenicima, zarobljenicima dobili od preživjelog branitelja, koji bez straha svjedoči o istini. Zatim smo otišli u Hangar gdje su bili zarobljenici. Ovdje smo ostali bez daha gledajući tisuće slika poginulih i nestalih među kojima smo prepoznali i sliku Roberta Majića. Poslije Hangara smo otišli na groblje Ovčara. Ta mjesta se ne mogu opisati, to treba čuti i vidjeti, jer čovjek ostaje nijem bez riječi. Sama mjesta govore više od bilo koje riječi.

Ispunjeni Duhom u molitvi i pjesmi pošli smo kući. Na povratku smo svratili u Uskoplje.  Posjetili smo crkvu Marijina Uznesenja i od župnika saznali povijest Uskoplja i crkve. Oduševljenju nije bilo kraja.

Nakon večere u restoranu na kolodvoru uputili smo se kući.

Hvala Bogu Ocu, Isusu Sinu,  Milosrdnom Duhu koji nas je ispunio radošću na ovom prekrasnom putovanju. S pravom i pouzdanjem mogu reći da smo susreli Milosrdnoga, jer ovakva milost dolazi samo iz Njegova božanskoga srca.

Posebna poruka onima koji smo se napunili duha radosti, pobožnosti, mira i ljubavi je da ne dopustimo svojim slabostima da nam unište te darove, nego da se obraćamo Milosrdnom Isusu da nas ojača, kako bi bili revni svjedoci Njegove neizmjerne ljubavi.

                                                                                                   Višnja Glavaš

Bila sam ovdje na Ovčari prošle godine dva puta. U šestom i sedmom mjesecu zadnje subote. Prvi sam put krenula na hodočašće bez nekih određenih želja i molbi. Da bi u busu naša voditeljica pričala malo o Milosrdnom Isusu, kako je baš on za one koji su živjeli malo dalje od njega. I kako nam nudi svoje milosrđe da se po njemu spasimo. Napomenuvši da ako ne idemo za sebe, možemo i za nekog svog koji baš ne živi po Božjim zapovijedima. I da možda svi mi imamo nekog takvog. S obzirom da je moj tata bio teško bolestan (karcinom s metastazama), a ispovjedio se samo nekoliko puta u svojih 77 godina i nije išao u crkvu, mislim si, pa eto, ići ću za njega. Molila sam krunicu za njega i misu prikazala isto za njega.

I tako vratila sam se kući da bi ga vodila doktoru, i polako dok smo se vozili molila krunicu Božanskog milosrđu pored njega dva puta. I usput malo ga savjetovala i pričala o njegovom odlasku s ovog svijeta. Da se treba kajati i ispovjediti. Prijateljica Zora mi je ponudila da kad budem vidjela da je tata pri kraju, da ju zovem, da molimo krunicu Božanskom milosrđu, jer je ona za umiruće. Rekla sam joj da ne mogu znati kada je to kraj. Moj se otac ispovijedio dva tjedna prije smrti. To mu je bilo zadnje sjedenje za stolom u kuhinji i dok je još bio pri svijesti. Ja sam trebala ići u Zagreb s djetetom na kontrolu, i mislila sam si da li će on izdržati dok se ne vratim? I tako u svemu tome zovem Zoru da ipak molimo krunicu zajedno kod njega. I tako smo molile u ponedjeljak 27.08.2012 u 15,oo sati. Utorak ujutro sam otišla sa sinom u Zagreb i brat me zove i kaže da je tata preminuo. Njegov zadnji dan ovozemaljskog života u 15,oo sati je moljena krunica Božanskom milosrđu. Nitko mi ne može reći da je to slučajno. Hvala i slava Milosrdnom Isusu.

Brat mi javlja sve oko sprovoda i kaže da su u pogrebnom rekli da ukop mora biti u 15,oo sati jer oni ne mogu nikako drugačije. Evo kako djeluje naš Milosrdni Isus!

M.R.

Moja teta je imala 77 godina i u zadnje tri godine živjela je usamljeničkim životom u svojoj kući. Nije imala djece. Počela je oboljevati pa je pozvala svoje tri sestre da se dogovore da ju netko primi služiti. Odluka je pala i njezina želja da je moja kćerka sa svojom obitelji služi. Teta je otišla u bolnicu tri tjedna. Doktori su rekli da je teško bolesna i da se metastaze šire i da neće dugo (teta je odbila operaciju). Puštaju je kući na njezin zahtjev. Patila je moja teta tridesetak dana. Mi smo ju uz tri rođene sestre i familiju njegovali i služili non – stop 24,oo h.

Kad je došla pred kraj, teta je pala u hrop i nije mogla ispustiti dušu. Primila je sve sakramente i posljednju pomast. To jutro smo svi prisutni kleknuli na koljena i molili krunicu Milosrdnog Isusa. Na moje iznenađenje molio je jednu deseticu i jedan član obitelji koji nikad nije molio niti znao tu molitvu. Prije toga sam tetu u Ime Isusovo blagoslovila na čelu (što je ona uvijek voljela). Nakon krunice, teta je klonula rukom u znak pozdrava i otišla u vječni život k Gospodinu. Bog je blagoslovio u vječnosti.

Ivanka

Prije tri godine nije mi produžen ugovor o radu i ja sam se našao na burzi rada. Molio sam se za posao i uvijek kad bih se našao u stisci našao bi se kakav posao da nešto zaradim. Stalni posao sam mogao samo sanjati. Odlučio sam se moliti svaki dan, biti ustrajan, popraviti se, češće se ispovijedati…Znao sam da moram biti strpljiv, ali u ljudskoj naravi je čekanje ponekad vrlo teško. Po zanimanju sam inženjer strojarstva i ako Bog da, do kraja iduće godine imat ću i VII. stupanj izobrazbe jer sam nastavio školovanje.

Počeo sam sa krunicom i litanijama Milosrdnom Isusu u 15 sati. Na Veliki Petak započeo sam i devetnicu. Čvrsto sam vjerovao da će se nešto dogoditi. Dva dana prije blagdana Milosrđa Gospodnjeg našao sam oglas za posao gdje se traži moja struka i moje kompetencije. Bilo je večer i odlučio sam u ponedjeljak se javiti. Došao je ponedjeljak, nazvao sam i dogovorio sutra razgovor za posao. Naravno posao sam dobio! Plaća je super. Posao zanimljiv. Danas mogu reći kako sam dobio posao preko veze. Preko najjače veze koja postoji. Preko samog Isusa i njegovog Božanskog milosrđa što je uslišao moje molitve, vapaje, strepnje od nesigurne budućnosti i dugova. Moliti se nisam prestao. Sada molim iz radosti i zahvale. Svima koji mole za nešto neka znaju; predajte svoje probleme Bogu i čekajte. Bog zna kada će Vam što dati i zašto.

M.B.

Ovim svjedočenjem želim dati zahvalu Milosrdnom Isusu za primljene milosti.

Moj sin je hodao s jednom djevojkom sedam godina. Kada bi ju pitao da se uda za njega, uvijek ga je odbijala. Govorila je da ona želi s njim živjeti i da ga voli, ali da joj ništa ne znače ti propisi i obredi. Upravo iz tih razloga moj sin je više puta prekidao vezu s njom. Opet bi se našli i pomirili. Dogodilo se da je ona ostala trudna. Govorila je da je to najnezgodnije vrijeme za roditi jer će se dijete roditi mjesec ili dva prije završetka njene specijalizacije. Sin joj je rekao ako ne želi roditi da će prekinuti vezu s njom.

Zadržala je dijete. Počeli su živjeti zajedno. Ona je uporno odbijala vjenčanje. Rodio se prekrasan zdrav dječak. Dijete je imalo već nekoliko mjeseci i nije bilo kršteno. Ja sam sinu rekla ako se ne želi vjenčati, treba bar dijete krstiti. Sin mi je rekao: “mama moli i čekaj, ne želim da mi dijetetu piše da je vanbračno. Želim se prije vjenčati.”

Ja sam sve te situacije stavljala u Milosrdnog Isusa. Ispovjedala sam se i počela devetnicu Milosrdnom Isusu. Svaki dan sam išla na svetu misu i pričest prikazivala na čast Milosrdnom Isusu. Molila sam onu formuliranu molitvu devetnice, krunicu i litanije. Dizala sam se i po noći i spontano molila vapijući. Molila sam i svetog oca Ivana Pavla II. i cijelu onu proslavljenu crkvu na nebu. Kada je završila devetnica ništa se nije promijenilo. Ja sam čvrsto vjerovala da će Milosrdni Isus uslišati moju molitvu. Znala sam da molim na pravu nakanu. Počela sam moliti devetnicu zahvale jer sam vjerovala u veliko Božje milosrđe.

Kada sam izmolila i tu devetnicu, došla je snaha s djetetom u naručju i rekla meni i mom mužu: “Ivan mene više uopće ne pita da li se želim udati i krstiti dijete. Molim vas vi razgovarajte s njim i recite mu da se ja želim udati i krstiti dijete.” Mjesec dana poslije toga bilo je vjenčanje i krštenje.

Drugi dan po završetku druge devetnice dogodila se još jedna potvrda uslišane molitve. Došla je moja kćer s jednom meni nepoznatom ženom i donijela mi sliku Milosrdnog Isusa izrađenu u drvetu. Žena je rekla da joj je ta slika dva puta pala sa zida i da ju je onda odlučila meni pokloniti. Ja sam to doživjela kao da mi je došao Isus.

R.Š.

Jednom prilikom dala sam sličicu i molitvu Devetnice sestre Faustine Kovalske tadašnjem profesoru – mom znancu. Bilo je to vrijeme preduskrsno, a Devetnica se moli od Velikog petka do nedjelje iza Uskrsa, no moj znanac je nastavio molitvu kroz godinu dana i nakon toga se odlučio za svećenički poziv.

On je tada imao u životu u materijalnom svijetu sve što bi mnogi htjeli imati – status, posao, poštovanje okoline, a u strukovnom smislu je bio perfekcionist. On je sve to ostavio i danas je svećenik u jednom samostanu. Za njegovu Mladu Misu od mog supruga i mene je dobio sliku, koja ga je i dovela do Svećeničkog reda – SLIKA MILOSRDNOG ISUSA, a danas se nalazi u njegovoj sobi iznad uzglavlja.

To je moje svjedočenje i živi primjer kako je Devetnica Božanskog milosrđa moćna i učinkovita.

Z.S.

Evo što mi se nedavno događalo. Odvezen je u bolnicu jedan meni veoma blizak čovjek, jer mu je nastala gangrena na nozi i trebalo je amputirati nogu. Liječnici nisu davali dobre prognoze. Kako je taj čovjek živio nekako daleko od Boga (makar je to teško za bilo koga izreći, jer mi ništa ne znamo o unutarnjem životu druge osobe, osim onoga što možeš zaključiti po izvanjskom ponašanju), odmah sam zamolila Gospodina za njegovo obraćenje i za milost primanja svetih sakramenata. Čovjek se nije ispovijedio preko 30 godina. Prvo sam rekla njegovoj kćerki da tati kaže o ispovjedi. Odmah mi je rekla da je nemoguće da bi to njezin tata prihvatio, jer se on nikada nije Bogu molio.

Kako je čovjek bio do temelja uznemiren i prestrašen, rekla sam da bi ga jedan razgovor sa svećenikom mogao smiriti i utješiti. Zamolila sam je da to sve prenese svojoj mami. Mama je rekla da je to što ja predlažem veoma razumno (tu me je bilo najviše strah kako će njena mama reagirati! ) i pristala je na to da svom mužu kaže za svećenika. Ja sam i dalje molila Boga za milost pomirenja s Bogom toga čovjeka. Mama se drugi dan vratila iz bolnice i rekla da je čovjek odbio svećenika. U međuvremenu su imali blagoslov kuća, pa su i župniku ispričali što se događa. I župnik je rekao da trebaju moliti. Prošla je operacija (čovjeku su amputirali nogu do iznad koljena), ali cirkulacija nije proradila i određena je amputacija cijele noge.

Par dana prije te druge operacije nazvala me kćerka toga čovjeka da mi kaže kako se tata ispovijedio i primio bolesničko pomazanje. Neka je časna došla u posjetu svome bolesniku koji je zatražio svećenika. Na drugom je krevetu ležao taj moj prijatelj i žena mu je bila u posjeti. Časna je jednostavno pitala bi li možda i on htio da mu dođe svećenik i da ga ispovijedi kada već dolazi ispovijediti njezinog rođaka. Čovjek je rekao da bi, pa su časna i njegova žena otišle po svećenika.

Ja sam pak neprekidno tih dana molila Boga za milosrđe. Prošla je i druga operacija. Čovjek se pomalo smirivao, cirkulacija je proradila i očekivao se dan kada će biti pušten doma. Prije par dana ponovno me nazvala kćerka da mi kaže kako je pater Zvjezdan bio kod njezinog tate. Došao pater u posjete nekom svom, pa se zadržao u razgovoru s mojim znancem koji je bio u istoj sobi. Kaže njegova kćerka da je tata zajedno s patrom molio i kaže da je to zbilja čudo, jer njezin tata nikada nije molio, te da ga je pater blagoslovio. Drugi je dan moj prijatelj napustio ovu zemlju.

Što mi ljudi drugo možemo, već neprekidno moliti da nam se Bog smiluje!

Stigao je novi župnik i za blagoslov obitelji mojoj baki poklonio je sličicu Milosrdnog Isusa. Na njoj je pisalo: “Jedino sam ja ljubav i milosrđe… ni najvećeg grešnika ne mogu kazniti ako zazove moje milosrđe…”

Ja sam već od djetinjstva živjela daleko od Crkve. Sva moja pitanja o Bogu bila su tada bez odgovora. Oko mene nije bilo nikoga tko je svjedočio svoju vjeru. Razočarana svim onim što sam tada zamjećivala u Crkvi, napustila sam Crkvu i krenula na kriva mjesta tražiti ljubav. Grijeh se množio na grijeh, a ljubav nisam našla. I onda nakon mnogo godina moga grijeha stigao je novi župnik. I gle, on je stvarno bio svjedok vjere.Onako, više iz radoznalosti, otišla sam u crkvu vidjeti tko je taj novi. A Gospodin je već jedno moje uho otvorio za svoju Riječ, dok se drugo pravilo da mu nije stalo. I tako, nakon nekog vremena poželjela sam vratiti se Gospodinu.

Moje kajanje bilo je izuzetno jako. Doslovno sam oplakivala svoje grijehe i željela ispovijed. Ali … ali kako da dođem sa svim svojim grijesima pred svećenika. Kad on čuje što sam ja sve napravila sigurno će me istjerati van. U to sam bila sigurna. A kad sam se zadnji put ispovjedala? Pa to je bilo na Prvu pričest. Gotovo prije dvadeset godina. Stvarno će me istjerati van. I ta me je misao razarala. Ja sam Boga odbacila i On me sigurno više neće nazad.

S tim mislima dočekala sam blagoslov obitelji. Vidjevši bakinu sličicu Milosrdnog Isusa i taj natpis “…ni najvećeg grešnika ne mogu kazniti ako zazove moje milosrđe, nego mu u svome beskrajnom milosrđu opraštam”, ukrala sam bakinu sličicu i nisam se više od nje odvajala. Po toj sličici, po toj rečenici, konačno sam pobijedila strah da će me svećenik istjerati iz ispovjedaonice i otišla sam na ispovijed. Moj se život promijenio.

Svjedočim Isusovo milosrđe. U mom je domu sada velika slika Milosrdnog Isusa, ali onu malu, bakinu, i dalje čuvam. Vjerujem da mi ni baka, koja je sada već kod Gospodina, a ni Gospodin nisu zamjerili što sam ukrala sliku sličicu Milosrdnog Isusa. A kad je moj Gospodin stigao na Ovčaru, nitko sretniji od mene! Eto, našla sam Ljubav!

V.G.

Ja sam Ante. Rođen sam 10.05.1993 godine . Živim u jednom malom selu pokraj Vinkovaca. Od djetinjstva su me roditelji podučavali o vjeri .Završio sam osnovnu školu i krenuo u srednju u Vinkovce. Postupno sam ulazio u društvo koje nema nikakve veze s vjerom. Svaki novi školski dan sam se sve više prepuštao društvu – sada mogu reći (vražjim) klopkama – padao u razna iskušenja, činio razne nepodopštine, griješio i sve dublje tonuo. Počeo sam jako psovati, intenzivna svađa s roditeljima, sestrama, sukobi i fizički obračuni s kolegama iz škole. Drugi učenici i ljudi u gradu počeli su me se bojati.

Već tada povremeno sam osjećao veliki umor, vrtoglavicu i stisak u prsima , ali smatrao sam to nevažnim i dalje se nastavio provoditi s prijateljima. Sve je to redom počelo dolaziti na naplatu, pao sam školsku godinu, počeli su problemi s roditeljima, sramotio sam obitelj, roditelje… Problemi sa zdravljem su me sve više stiskali i tlačili. Odlučio sam to reći roditeljima. Počeo sam mjeriti tlak , i time sam saznao da uz sve druge tegobe imam jako povišen tlak. To me jako uplašilo. Kada sam došao na pregled srca uhvatio me je jaki nemir, imao sam nekakav loš predosjećaj. Jedan od doktora mi je snimao srce a ja sam u tim trenucima pratio njegov pogled koji je sve oštrije i začuđenije gledao ekran. Uslijedila je jako duga tišina. Činila mi se kao vječnost. Znao sam da nešto nije u redu. Došli smo u ordinaciju gdje mi je drugi doktor počeo pričati o nalazu te rekao da ću morati na operaciju jer na srcu imam rupu promjera 2,5 cm. Uh koji šok! Nisam mogao vjerovati. Cijeli život mi se okrenuo, svaki trenutak! Samo sam u sebi rekao: Kriste sve u tvoje ruke.

Od tog trenutka sam se onako u podsvijesti okrenuo Bogu, ali naravno misleći: Bože zašto baš ja. U mojoj obitelji počelo se još više moliti. Moja baka i još osam žena su molile devetnicu, krunice… Otac molitve sv. Riti i bl. papi Ivanu Pavlu II.. Pogotovo bl. papi Ivanu Pavlu II. Ja sam se i prije toga molio sv. Antunu i bl. papi Ivanu Pavlu II. Prema našem pokojnom Papi oduvijek sam imao super mišljenje. Njegov pogled kada sam ga gledao na tv-u bio je onako smiren, ulijevao u mene mir i snagu za dalje.

Došlo je vrijeme da krenem u bolnicu u Krapinu. Dolazim u ordinaciju i slijedi sve po dogovoru – snimanje srca kroz jednjak. Snimanje traje a doktor onako začuđen gleda u monitor i priča nešto sam sebi. Zatim dolazi do mene i kaže: Ante ti nemaš rupu, tj. vidi se da je bila, ali rupa je zarasla i vidi se friški dio srca. Na tom djelu kao da je zalijepljena tanka opna. Istog trenutka me obuhvatio veliki mir. Odmah sam znao da me je Bog po zagovoru bl. pape Ivana Pavla II izliječio. Izlazim iz ordinacije i krećem prema svojim roditeljima. Imam osjećaj kao da oni već znaju da rupa ne postoji i da sam ozdravio. Govorim im to a oni i dalje onako smireno gledaju u mene. A ja se naravno smijem. Odlazimo svi zajedno kod doktora i on ponavlja istu priču roditeljima. Nema rupe i gotovo.

Na putu kući moj otac zove doktora koji mi je otkrio rupu i govori mu kako rupe više nema. Naravno on ne vjerovuje u to i poziva me da dođem ponovno na pregled. Govori da će naručiti najmoderniji stroj da me ponovno pregleda. Jednostavno kaže da ne vjeruje da rupe nema te da je to neka greška. Ja i moji roditelji smo znali da je to Bog riješio, da rupe više nema, da sam Bogu hvala zdrav, ali eto, idemo radi doktora tamo na pregled. Kada me počeo snimati, jako začuđen i ljut, govori da nije nikada u životu pogriješio i da rupa mora biti. Odjednom snimanje gotovo, okrene se meni i sklopljenih ruku u čudu mi govori: Bože… Ante ne moraš na operaciju , rupe nema. A joj Bože, hvala ti!

Od toga dana život mi se okrenuo prema mom Bogu i mom stalnom pratiocu bl. papi Ivanu Pavlu II..

A.Ž.

Još za vrijeme domovinskog rata od jedne osobe dobila sam veliku sliku Milosrdnog Spasitelja. Slika mi se svidjela. Uokvirila sam je i stavila u dnevni boravak. Privlačila me  je iako nisam znala pravo značenje te slike. Imala sam i jedan problem vezan uz tu moju sliku. Duže vremena osjećala sam se ne dostojnom gledati u oči Milosrdnog Spasitelja na slici, te sam pred slikom najčešće stajala pognute glave. Tako sam dobila ideju da napišem jednu pjesmu “Milosrđe” koju ću vam na kraju napisati.

Nakon par godina, poslije te slike, točnije prije 14 godina, za vrijeme blagoslova kuća jedan svećenik mi je na stolu ostavio sličicu Božanskog Milosrđa sa krunicom po zadi sličice. Bila sam sretna što sam dobila tu sličicu te sam krunicu često molila. Ubrzo iza toga, ne mogu se sjetiti odakle, dobila sam i sličicu sa devetnicom te zazivima Božanskom Milosrđu. Kupila sam i dnevnik sestre Faustine, a krunicu sam dijelila svima onima gdje sam našla plodno tlo. Iskreno rečeno, bilo je i osoba koje su već znale za tu krunicu.

Članica sam župnoga zbora. 10.03.2007. god. išli smo na izlet. Na povratku kući u autobusu smo molili i pjevali. U autobusu nas je bilo šest koje smo poznavale Milosrdnu   krunicu, te su mi rekle da je molim pred svima. Tako je i bilo, poslije molitve, Božanska providnost je učinila svoje, dogovorili smo se da molimo devetnicu u molitvenom lancu, jedna po jedna osoba svakih devet dana i tako kroz cijelu godinu. Odmah smo i odredili nakane, a to su: za obraćenje grešnika i nevjernika, za duše u čistilištu, za svećenike i svećenička zvanja, za sve članove ovoga milosrdnog lanca i svoje osobne potrebe. Tako, tko je član toga lanca zna da svaki dan netko za njega moli. Ideja je bila privlačna. Ispočetka sam mislila da ćemo moliti samo nas šestero, međutim do kraja te godine već nas je bilo 33. Zatim smo molili po troje, pa po petero, a sad već po deset-ero svakih devet dana. Trenutno u našem molitvenom lancu ima 165 članova. Od toga mnoge članove ne poznam, samo imam ime, prezime i broj telefona, ali smo duhom toliko povezani kao da se i poznamo. Često se znamo u potrebi naknadno nazvati, ako je nekome potreba moliti. Božja providnost je toliko velika i to samo Milosrdni Isus može sastaviti ovakvu molitvenu obitelj sastavljenu iz mnogih krajeva naše zemlje i inozemstva. Iz cijele Grudske  općine, Posušja, Ljubuškog, Čitluka, Širokog Brijega, Mostara, Uskoplja, Imotskog, Slivna, Splita, Makarske, Ploča, Neuma, Zagreba, te molitelje iz Njemačke.

Hvaljen i Slavljen budi Isus od sada i dovjeka.

Isuse ja se uzdam u tebe!

   Milosrđe

Isuse
stojim pred slikom milosrđa tvoga

pognute glave
ponavljam
Uzdam se u Tebe

Ne usudim se pogledati
Tvoje lice
i milosrdno srce

Pognute glave
u mislima tražim dopuštenje
i molim
Isuse uzdam se u tebe

Pognute glave
osjetih tvoje milosrđe

V.G.

Imam 25 godina ,toliko sam nesretan i nezadovoljan bio svojim životom da jednostavno nisam znao što mi je činiti, kojim putem da krenem. Obitelj mi je bila u velikoj financijskoj krizi, tražio sam način i rješenje kako bih pomogao njima i sebi.

Saznao sam da na Ovčari, malom mjestu 20-ak km zapadno od Ðakova vlč. Marin Knežević vodi duhovne obnove. Odlučio sam otići…To je bila prva Nedjelja poslije Uskrsa, 15.04.2012, blagdan Božanskoga milosrđa. Nakon toga susreta moj život se totalno promijenio, dobio sam posao ,ubrzo zatim poziv za Poljsku, točnije grad Belchatow. Tamo sam proveo radeći 3 mjeseca. U noći sa subote na nedjelju 21.04.2012. osjetio sam jaku silu ,nešto mi je u snu reklo ti sutra moraš otići na Svetu misu. Poslije Svete mise toliko sam bio ispunjen radošću, veseljem, pun zadovoljstva…,jer je milosrdni Isus, Bog, Duh Sveti tako htio da bude. Išao sam na Svetu misu u crkvu ispred koje se nalazi kip bl. Ivan Pavla II. Pri samom ulasku u crkvu osjetio sam kako kroz mene prolaze trnci i žmarci. Cijeli sam se naježio. Moj život se totalno promijenio. Od toga trenutka svoj život stavljam u ruke milosrdnom Isusu jer je to jedini iskreni pravi put.

D.I.

Jučer smo prvi put bili kod Vas da zajedno proslavimo Nedjelju Božanskog milosrđa.

O odlasku kod Vas na Ovčaru  već dugo pričamo u krugu  obitellji i prjiatelja. Osobno nisam baš previše  znao o svetoj  Faustini, njenom životu i općenito o Pokretu Božanskog milosrđa. Tek sam ustvari jučer, prvo na jutarnjoj misli kod nas u Belišću, a onda popodne kod Vas sve shvatio, odnosno bolje rečeno –  otkrio sam jedan bitan dio mozaika Božanske ljubavi koji mi je bio na dohvat ruke a nisam ga razumio.

Darko

Ovih uskrsnih dana, 2012. godine, imali smo priliku upoznati se i razgovarati sa sestrom M. Agnez, Misionarkom Ljubavi, koja boravi u Kalkuti, u njihovoj matičnoj kući, gdje se ujedno nalazi i grob Majke Tereze. Misionarke Ljubavi po svome pravilu rodbinu mogu posjetiti svakih deset godina, tako da je ovo bio trenutak kada je s. Agnez nakon deset godina došla u posjet svojima, a u našoj blizini svojoj sestri, s. Benedikti, koja je kao i ona redovnica, ali karmelićanka u Karmelu sv. Josipa u Ðakovačkoj Breznici. Posebno je zadovoljstvo bilo provesti Vazmeno trodnevlje u Karmelu u zajedništvu sa s. Agnez, a ona je tih dana dva puta posjetila i Ovčaru, slavila sa nama Sv. misu i molila u našoj kapeli. Mnogo toga lijepog i svetog prelilo se iz njene duše u naše, pa stoga želimo to podijeliti i s vama.

Sestra Agnez je u matičnoj kući Misionarki Ljubavi u Kalkuti između ostaloga zadužena i za administracijske poslove. Priča nam kako u toj sobici gdje radi, iako je puno “papirologije”, ne postoje nikakvi suvremeni elektronički uređaji, nego po želji bl. Majke Tereze živi se siromašno a pisma i svi službeni dokumenti pišu se na staru pisaću mašinu. Mnogi tako ostaju začuđeni kada sestre odbijaju njihove želje da im doniraju računalo ili što slično. S. Agnez nam dalje priča o izgledu njihove kuće. Na toj kući, koje je ujedno i matična kuća cijele kongregacije ne postoje stakla na svim prozorima, a u zajedničkim spavaonicama spava i preko četrdeset sestara. Kuća se nalazi na glavnoj i najprometnijoj ulici Kalkute, gdje konstantno vlada velika galama i buka. Ispred kuće se odmah može susresti velika bijeda, smeće, smrad, siromašni, gubavi, umirući…To je ujedno i kuća novicijata. Kada su Majci Terezi prigovorali kako može na tako bučno mjesto smjestiti novakinje koje se tek pridružuju kongregaciji, ona je odgovorila: “Kako će sestre moći prepoznati Isusa vani, na bučnoj ulici, ako nisu u stanju naći ga tu u kući koja je ipak zidovima odijeljena od te ulice?“

O životu Majke Tereze, posebno o njenoj duhovnoj tami koje je otkrivena po njezinim pismima objavljenim nakon njezine smrti, s. Agnez nam govori kako uistinu nitko osim ispovjednika nije znao što Majka Tereza proživljava u svojoj duši, pa čak ni sestre koje su joj bile najbliže i koje su cijeli život provele u njenoj blizini. Kaže nam, bio je to veliki šok kada su pisma postala dostupna, posebno za njih koje su živjele uz Majku Terezu i svakodnevno je gledale vedru i nasmijanu. Danas im je to svjedočanstvo gole vjere i ljubavi prema Isusu, veliki poticaj i svijetlo na njihovu putu. Bl. Majka Tereza i danas privlači mnoge ljude raznih religija sa svih krajeva svijeta koji svakodnevno dolaze na njezin grob kako bi tamo molili njezin nebeski zagovor. S. Agnez nam priča i o obraćenjima ljudi koji turistički dolaze u Indiju, posjećuju hinduističke hramove a onda na grobu bl. Majke Tereze i u susretu sa sestrama prepoznaju Božju ljubav i milosrđe te se vraćaju svojim domovima potpuno promijenjeni, kao novi ljudi. Među njima ima i hrvata koje s. Agnez uvijek rado prima. Tako je jedan bračni par nakon jednoga takvog susreta po povratku u Zagreb počeo redovito pomagati sestre Misionarke Ljubavi u Zagrebu, u Jukićevoj. Mnogi od tih ljudi, posebno oni iz bogatih zemalja, vraćaju se i u Indiju kako bi o svom trošku pomagali sestrama i zajedno s njima molili i radili.

O štovanju Božanskog milosrđa u Indiji čuli smo jako lijepih riječi. U njihovoj kongregaciji, neke sestre koje su upoznale pobožnost Božanskom milosrđu počele su svakodnevno u tri sata dolaziti u kapelu moliti krunicu Božanskog milosrđa. S vremenom pridruživalo im se sve više sestara,a danas iako ta molitva nije određena njihovim pravilom, za krunicu milosrđa u tri sata zvoni zvono, a sve sestre,njih preko sto četrdeset koliko ih boravi u kući, dolaze u kapelu na molitvu. Na samu nedjelju Božanskog milosrđa u njihovoj kapeli se svake godine u tri sata poslijepodne održava pobožnost i slavi Sv. misa na čast Božanskog milosrđa. Jedna druga crkva u Kalkuti posvećena je Milosrdnom Isusu i tamo se mnoštvo vjernika cijelog grada okuplja kako bi molilo i štovalo Božansko milosrđe, a posebno na samu nedjelju Božanskog milosrđa. Sestra Agnez nam kaže kako se skoro u svakoj crkvi u Indiji štuje slika Milosrdnog Isusa. Jedna sestra poljakinja sa kojom živi, ne može se načuditi kada vidi kako se na drugom kraju svijeta, u Indiji, štuje Božansko milosrđe, čije je štovanje krenulo upravo iz njene domovine Poljske. Posebno se divi tome kako je Bog to ostvario preko s. Faustine, jedne obične neuke sestre koja nije imala čak ni osnovnu školu završenu. Ono što nas je posebno dotaklo je vijest kako je jedna njihova susestra indijka osjetila poziv da osnuje zajednicu posvećenu promicanju Božanskog milosrđa. Nakon nekog vremena dobila je odobrenje poglavarice, napustila kongregaciju, i na poziv jednog indijskog biskupa u njegovoj biskupiji počela stvarati novu zajednicu. Uskoro joj se pridružilo još mladih djevojaka koje su osjetile poziv moliti i širiti poruku Božjeg milosrđa tako da danas ta nova zajednica već živi zajedničkim životom i djeluje među indijskim narodom. Veliki je to poticaj i nama koji se sa istom nakanom okupljamo ovdje na Ovčari.

Uistinu, susret sa s. Agnezom učinio nam je ovaj Uskrs posebnim. Hvala joj na tome!

Na pješačkom prijelazu na tramvajskoj postaji oca je udario jureći automobil i nosio ga na haubi koji stotinjak metara ne zaustavljajući se. Otac je pao s automobila ostavši na cesti. Ljudi koji su čekali tamvaj bili su očevici događaja. Netko je odmah nazvao hitnu pomoć koja je ubrzo stigla na mjesto nesreće. Odvezli su u Traumatološku bolnicu 87.godišnjeg oca koga  medicinsko osoblje nije uzelo u obradu kada su vidjeli njegove osobne dokumente i njegovo stanje. Ostavili su ga na hodniku na nosilima misleći da mu i onako nema pomoći.

Prošao je i koji sat kada je policija obavijestila obitelj. Najstariji sin kod kojega je živio i  kći medicinska sestra zaposlena u toj bolnici hitali su da što prije stignu. Prenerazili su se kada su unesrećenog oca zatekli na hodniku samog bez prisustva ikoga od bolničkog osoblja. Bio je u polu svijesti i već na izdisaju, sav krvav, prljav i mokar od povraćanja i nužde. Kći ni tren nije dvojila. Krevet s ocem ugurala je ravno u ambulantu. Osoblje se zgranulo prepoznavši je. Saznavši da joj je to otac svi su se tada sletili i užurbano intervenirali.

Otac je imao nekoliko lomova na nogama, teški potres mozga, unutarnje krvarenje. Bio je životno ugrožen od povreda ali i zbog ne pravovremene pomoći. Bilo je potrebno izvršiti nekoliko operacija, a pojavila se visoka temeratura i embolija pluća. Liječnici nisu davali nadu dobrom ishodu. Pripisivali su to težini povreda i njegovim godinama.  Naš otac koji je proživio sva tri rata, Bleiburg i teški križni put, koji je u bogobojaznosti othranio nas sedmero jedino se uzdajući u Božje milosrđe i u Mariju, niti ovaj puta nije bio od njih napušten. Potresena majka i mi  djeca prionuli smo na molitvu. Bila sam tada 200 km dalje i vrlo bolesna. Nisam bila sposobna otputovati u Zagreb. Odlučih za oca danonoćno moliti krunicu i litanije Božanskog milosrđa vapeći: “Bože moj , spremna sam još i više trpjeti, ali te molim  spasi život našem ocu. Po svojoj velikoj žrtvi, ljubavi i dobroti nije zaslužio da život na takav način završi. Isuse, iskaži svoje milosrđe! Evo nudim ti sebe. ” Nailazila su poboljšanja i krize. Nisam posustajala u  molitvi.  I…kriza je prošla. Na radost svih nas svanulo je za oca pravo “uskrsno jutro”. Slijedio je dugi oporavak. Otac nam je poživio još osam godina.

U znak zahvalnosti Milosrdnom Isusu i Majci milosrđa, od tada, a ima tomu već 19 godina, ne prestajem moliti ovu krunicu svakog dana, ako sam u mogućnosti  uvijek u milosni čas.

Milosrdnom Isusu

O, Isuse Uskrsnuli,
u haljini bijeloj hodiš
putem svoga milosrđa
u okrilje k’ Ocu vodiš.

I desnicom podignutom
blagoslov nam daješ svima,
cijelom svijetu stvorenomu
mir prostireš u srcima.

Iz milosnog srca Tvoga
bijele zrake dušu čiste.
Plavičaste, bistre teku
iz izvora Žive vode
u nepresušnu Božju rijeku.

A crvene zrake griju
bolje nego sunce s neba,
toplinom nas obaviju:
mlakom srcu oganj treba.

O, Isuse Milosrdni,
kršćanska Ti duša pjeva:
– Hvala Ti za krv i vodu!
Hvala Ti za milosrđe,
što se na nas sad izlijeva!

                                                                                Nedjeljka

Imam 49 g., umirovljena sam med. sestra, u invalidskoj mirovini zbog žestokog moždanog udara koji sam preživjela prije 5g. a po riječima mojeg neurokirurga koji me je operirao, preživjela samo velikom milošću Božjom. Posljedice nakon mojeg moždanog su gotovo zanemarive, nije ostalo velikog fizičkog traga. Problem mi je činila kronična nesanica, koja me pratila 5 godina, u tolikoj mjeri da niti nakon tjelesnog oporavka nisam mogla spontano usnuti. Koristila sam svaku večer razna pomagala u smislu Persena, blagog biljnog sedirajućeg sredstva, jer sam se težih pomagala te vrste čuvala bojeći se ovisnosti. Ali dug je to period pa organizam razvije toleranciju na ta  sredstva, a to me počelo pratiti u zadnjih mjesec dana očitujući se kroz konstantnu nesanicu, lak i isprekidan san, nakon kojeg sam ustajala umornija nego prije.

O Pokretu Božanskog milosrđa do neki dan nisam znala apsolutno ništa. Sram me je priznati da nisam znala puno niti o Božanskom milosrđu osim onog osnovnog, da se taj blagdan svetkuje na „Mali Uskrs“, a prijateljice iz molitvene udruge poučile su me da se za taj blagdan priprema devetnicom Božjem milosrđu. Učile su me i  da je tog dana nebo otvoreno za sve a osobito za grešnike koji se pokaju, ispovjede i prime sv. Pričest. Poticale su me da je poželjno i potrebno častiti čas Milosrđa, ali tu pobožnost sam samo ponekad prakticirala, koji put moleći samo molitvu, koja se moli u 15 sati, a ponekad, iako rijeđe i krunicu Božanskog milosrđa. Devetnicu sam molila i ove godine , ali ni tada nisam bila svjesna koliko blago imamo u Milosrdnom Isusu, i koliko je za cijeli svijet i svakog od nas milostima bogata krunica Božanskog milosrđa.
Desetak dana prije Velikog petka, brat u Kristu iz Splita poštom mi je poslao dar za Uskrs, molitvenik Milosrdni Isus! Poslao mi ga je kako bismo se zajedno mogli devetnicom pripremiti za blagdan Božanskog milosrđa. Na blagdan sam naravno bila na misi, ali na misi nije nažalost bilo govora o ovom velikom blagdanu.
Dan nakon blagdana, kod nas je bila sahrana jednog svećenika porijeklom iz grada. Sahrana je bila u 15 sati. Potaknuta “nečim“, odlučila sam ne ići na groblje, nego samo na misu zadušnicu. Ostala sam kući i ne znam zašto  odlučila izmoliti krunicu Božanskog milosrđa. Prije nego sam počela moliti, opet poticaj od  „ nekog“, pomislila sam, zašto ne bih kad već molim milosrđe za dušu njegovu, molila i za sebe, za ozdravljenje moje nesanice?
I tako sam molila: “Isuse najprije Te molim budi blag duši ovog svojeg sluge, a molim Te i za sebe ozdravi moju nesanicu, Isuse ja se uzdam u Tebe i vjerujem Ti da ću veceras spavati i idem odmah baciti tablete u koš za otpatke!“
Ujutro sam se probudila u praznom stanu, stariji sin otišao je na posao,a mlađi u školu. Pojma nemam kad su otišli. Sjela sam i u čudu gledala, samo sam srcem govorila: Isuse,hvala Ti, ljubim te svim srcem, Ti si fenomenalan, ozdravio si me! Kako da Ti zahvalim?

Zora

Ja potječem iz radničke obitelji u kojoj se nažalost vjera gledala više kao tradicija, tako da sam ja i na vjeronauk krenula tako da me dovela prijateljica iz škole, pa sam kasnije nego drugi primila Prvu pričest i Svetu potvrdu. Nisam imala neke vjerske podloge kroz svoje mladenaštvo i na Boga sam gledala kao na svetinju koju štujemo i klanjamo se njegovom Sinu koji je iz ljubavi prema nama bio razapet, umro na križu i uskrsnuo i sada je proslavljeni Bog na nebu. Dakle, on je visoko gore, a mi živimo ovdje na zemlji i nema ga više među nama, samo pazi koliko griješimo i to je sve.

Punih deset godina živjela sam posve svjetovno i nesređeno, na Mise nisam išla niti sam razumjela njenu snagu i važnost jer sam se odijelila od Boga. Dok jednog dana nisam došla pred zid, kojeg sam izgradila svojim grijesima i otišla od kuće, jer je u obitelji bilo rasulo. Bog je htio da sam došla kod gospođe koja je bila u Trećem franjevačkom svjetovnom redu i ona je shvatila da mi duša traži Boga. Jednoga dana između ostalih pokazala mi je i poklonila malu sliku Milosrdnog Isusa kojeg sam ja tada prvi puta vidjela…Sjećam se da nisam mogla odvojiti pogled sa te slike i da sam u srcu uskliknula Bože kako si ti lijep! Blagost koja je zračila sa Isusovog lica mogla se opipati i te zrake kao da su me pozivale DOÐI! Počela sam slušati Radio Mariju, naučila moliti Gospinu krunicu, otišla nakon dugo vremena na Svetu Misu koju sam u cijelosti proplakala pogleda uprtog u pod jer nisam imala snage dignuti glavu i pogledati u Isusa…otišla sam na životnu ispovijed i vratila se Bogu koji me nikada nije napustio u mojim lutanjima, samo ja toga nisam bila svjesna. Kada sam odlazila od te gospođe poklonila mi je veliku sliku Milosrdnog Isusa za rastanak koju sam uokvirila i ponijela sa sobom u grad gdje sam se udala i gdje sada živim. Milosrdni Isus me dugo čekao da me prekrije svojim milosrđem i vrati k sebi…hvala mu i slava, kod njega želim biti zauvijek!

Mia

Imam 33 godine. Majka sam troje djece. Razboljela sam se prije dvije godine. Dobila sam strašne grčeve u obje potkoljenice, toliko jake da kad su grčevi nakon tri sata stali, ja više nisam mogla stati na svoje noge. Bolovi i grčevi su bili stalni dan i noć. Nitko od doktora nije znao što mi je, ne znaju ni dan danas. Suprug me morao nositi po kući. Obišla sam razne bolnice, napravila puno i bolnih pretraga, dijagnoze su bile svakakve, od tumora do nekih nepoznatih, rijetkih bolesti.

Uz lijekove sam polako ustala iz invalidskih kolica, ostavila i štake ali ipak nije još to bilo to. Desnu nogu sam vukla, stanjila se za 4 cm i to ne znaju zašto. Nisam desnom nogom mogla stati na prste niti napraviti pravilan pokret bez boli, sve do te blažene nedjelje svetkovine Božjeg milosrđa. Došla sam na Ovčaru sa svojom zajednicom koja nosi ime Božansko milosrđe. Slavila sam misu puna radosti i mira, za vrijeme klanjanja toliko sam osjetila Božju prisutnost da se nisam smjela ustati jer sam osjetila da me Duh Sveti ljulja, a bilo je kraj mene djece pa sam se bojala njihove reakcije. Ipak je to bilo jače od mene, morala sam se ustati i tada sam počivala u Duhu Svetom kao nikad dosad. Nakon nekoliko dana osjećala sam lakoću u hodu, ali sam mislila da si umišljam. Bila sam uvjerena da se nešto događa pa sam pokušala postaviti se desnom nogom na prste i uspjela sam napraviti čak par koraka, to je bio presretni blaženi trenutak, osjetila sam Božju milost, odmah sam pomislila: „ovo moram posvjedočiti na susretu svoje zajednice“.

Hvala Isusu, najvećem liječniku i najboljem specijalisti za sve bolesti! Slava Ti i hvala Isuse!

K.O.

Zadnju subotu u 6. mj. , odnosno 30. 6.,vođeni milošću Božjom imali smo priliku posjetiti Ovčaru kod Levanjske Varoši i slaviti Božansko Milosrđe na duhovnoj obnovi koju je vodio vlč. Marin Knežević.
Hodočašće sam uspjela organizirati unatoč mnogim zaprekama. Prvi pokušaj u 5. mj. je propao zbog nedovoljnog broja zainteresiranih. Baš su me zapreke motivirale da ustrajem u pokušaju organiziranja tog puta. Javilo mi se 15 ljudi. Malo, ali ustrajni i čvrsti u želji da usprkos nemiloj vrućini, toga dana pokažu svoju ljubav Isusu dolaskom na duhovnu obnovu. Tu se pojavljuje i mali problem u vezi sa cijenom, jer za tako mali broj trebao nam je mini-bus, što je automatski cijenu udvostručilo. U razgovoru s vozačem busa,objasnila sam mu situaciju i zamolila da drugu polovicu novca platimo polovicom 7. mj. Milosrdni nas je Isus već blagoslovio stavljajući nam na put vozača koji je pun razumijevanja i ljubavi prema bratu čovjeku u nevolji, i koji je pristao na moj prijedlog. Iz zahvalnosti Bogu za mnoge milosti kojima obilno obasipa moju djecu i mene odlučila sam osobno platiti tu drugu ratu novcem koji sam providnošću Božjom dobila. Željela sam to učiniti na čast Božanskom milosrđu.

Tako smo krenuli u subotu u 14 sati, po najvećoj vrućini, da bismo stigli na vrijeme. Put je bio dug, a prije duhovne obnove imali smo dogovoren susret i molitvu sa sestrama u Karmelu. Iako je bilo strašno vruće nije se čula niti jedna primjedba ili prigovor. S pjesmom i molitvama stigli smo u Ovčaru. Jako nas je obradovalo što nas je vlč. Marin osobno dočekao i sa svakim se od nas pozdravio. Već smo tada osjetili da smo uistinu dobrodošli i da je to zaista mjesto gdje to popodne trebamo biti. Žao mi je, jer je naš riječnik siromašan riječima kojima bi se moglo opisati sve što smo doživjeli toga popodneva i milosti koje smo dobili u susretu sa sestrama i na duhovnoj obnovi. Evo već tri dana nakon toga, iza Sv. mise se susrećemo i uspoređujemo dojmove, a stalno čujem još po neko predivno svjedočanstvo. Dojmove ostalih mogu svesti na samo jednu riječ koja govori puno: “vrijedilo je“, ići i podnijeti vrućinu i umor. Već puno puta sam bila na duhovnim obnovama, ali osjetila sam da mi je ova bila posebna. Razmišljala sam zašto baš ova? Zaključila sam uskoro i nasmijala se sama sebi. Dosad sam uglavnom išla na duhovnu obnovu kod ovog ili onog svećenika, ali ovaj puta sam na duhovnoj obnovi bila kod Isusa i sa Isusom. Mi vjernici često stavljamo u centar zbivanja duhovne obnove svećenike, a pomalo po strani ostavljamo Onoga po kojemu taj svećenik djeluje. I sada prije polaska neki su me pitali hoće li ovdje biti polaganje ruku? Govorim im, ne znam, ali mislim da neće, a sad sam i radosna zbog toga što nije bilo. Ovo je za mene, a vjerujem i za mnoge druge bio susret ljubavi i mira, susret u tišini srca ,sa živim Milosrdnim Isusom. Tu je večer sam Isus došao do svakog od nas i taknuo ga, nitko nije zaboravljen, iako nas je bilo jako puno. Sami smo u klanjanju u tišini Isusu prikazali svoju ljubav i ono što nas je potaknulo da dođemo. Nitko od nas nije se vratio kući kakav je pošao. U povratku unatoč umoru i kasnim satima, naš je bus bio bus radosti , ljubavi i zahvalnosti Milosrđu Božanskom. Još moram napomenuti da me Isus ne prestaje iznenađivati. Kad smo stigli nazad molila sam vozača da se na strani dogovorimo za datum predaje ostatka novca. Rekao mi je, poslušajte me sad: “molim vas stavite me u svoje molitve, i onda smo kvit“. Nisam znala što reći na to. Zahvaljivala sam mu i govorila: “neću tako, sram me je, vi od toga živite”, ali on je bio nepokolebljiv. Jedino sam u mislima rekla: “Isuse, ovo je već previše!“

Z.F.